Pod službenim egidom ‘Fare Thee Well’ Grateful Dead su se na 50. rođendan oprostili od publike na svom posljednjem koncertu održanom na stadionu Soldier Field u Chicagu, a cijeli događaj se s danom zakašnjenja mogao pratiti u CineStarovim kino dvoranama.
Vjerojatno je do sada napisano milijun novinski kartica na temu zašto Grateful Dead nikad nisu postali popularni na Starom kontinentu kao u matičnom SAD-u. U hrvatskom primjeru bilo je to još jednom dokazano u ponedjeljak 6. srpnja prilikom kino projekcije posljednjeg u nizu od tri koncerta „Fare Thee Well“ koji su Grateful Dead održali na, do posljednjeg mjesta punom, čikaškom stadionu Soldier Field. CineStarova dvorana bila je poluprazna, a razloga za tako nešto po svemu nije trebalo biti, jer radilo se o posljednjem koncertu kojim je zaokruženo 50 godina postojanja grupe koja je za tu priliku odsvirala maratonskih 3 i pol sata.
Šačica zagrebačkih fanova koja je do kraja pratila veliki oproštaj tako je i svjedočila tome koliko je jedan izdanak kontrakulture scene San Francisca 1960-ih s današnjim danom postao stup američke glazbene kulture. Na Soldier Fieldu nastupili su tako, deset godina od odlaska Jerryja Garcije kao najkarizmaičnijeg, trojica originalnih članova Bob Weir, Phil Lesh i Bill Kreutzman, zatim ‘najstarija pridošlica’ Mickey Hart, a na sceni su im se pridružili Bruce Hornsby (koji je s bendom svirao samo sezonu 1991-92), Trey Anastasio (Phish i Trey Anastasio Band) i Jeff Chiementi (RatDog, The Dead and Furthur). Crno-humorno kazano, Chiementi je sjeo na najrizičnije mjesto u bendu, jer ako se izuzme Garcia, Grateful Dead je do sada ‘sahranio’ četvoricu klavijaturista (prvi je 1973. otišao Ron „Pigpen“ McKernan, zatim Keith Godchaux 1980. godine, Brent Mydland je 1990. uzeo prekomjernu dozu speedballa, dok je Vince Welnick 2004. sam sebi prerezao grlu uslijed napada depresije s kojom se borio deset godina).
Tijekom tri i pol sata nastupa Grateful Dead jasno je evocirao na period svog nastanka i držao se postulata tog vremena i scene koja je odavno iščezla – vrijeme kada se nije brinulo o minutaži pjesama, čak ni samim pjesmama koliko o osjećaju traženja ‘špice’ tijekom muziciranja i što dužim prolongiranjem iste – ukratko svi postulati acid rocka bili su opet na djelu – proto-priča onoga što je puno kasnije i drugačijem glazbenom obliku ponovno masovno zaživjelo s rave pokretom u Europi. Tako je „China Cat Flower“ koja u originalu traje 10 minuta u live verziji dobrano premašila i tu minutažu, druga je bila „I Know You Rider“ iz 1971. nakon koje se činilo da je već pola koncerta prošlo, da bi s trećom „Estimated Prophet“ Zahvalni mrtvaci ipak malo ušli u aršine današnjice jer ta pjesma je znala na koncertima u ‘dalekoj prošlosti’ trajati i više od sat vremena.
U ulozi glavnog vokala izmjenjivali su se ponajviše Weir i Lesh, a u manjoj mjeri Hornsby, dok je naravno svaki refren odzvanjao ‘woodstockovski’ zborno. No godine su uzele svoje, Lesh (koji se na kraju zahvalio najviše svom donatoru organa) i Weir borili su se sa udisajima u izvedbi, jednostavno je bilo jasno da nisu klasa poput svojih vršnjaka Jaggera ili McCartneya koji i s navršenih 70 još uvijek ne daju da im godine otmu kisik.
Najefektniji dio koncerta bio je bubnjarsko-perkusijski show Kreutzmanna i Harta. Za početak kazano njihov instrumentalni prostor na pozornici bio je veličine omanjeg stana, a na njemu se vjerojatno nalazilo sve moguće proizvedeno od drva, kože, plastike i bronce po čemu se može udariti i svirati. Posebice se istaknuo Mickey Hart kao muzikolog koji je uz mnoštvo instrumenata napravio nedvojbenu vremensku poveznicu u pojmu glazbenog transa od vremena kad su Grateful Dead počinjali, pa do današnjice. Tih dvadesetak minuta njihove solo točke bio je u tom trenutku najbolji party na svijetu. Kulminacija koncerta bila je (također deset minutna) obrada The Cricketsa „Not Fade Away“, ali izvedena na daleko poznatiji način kako je to radio Bo Didley. Publika je u ekstazi preuzela refen koji doslovce nije blijedio ni kad su Grateful Dead završili pjesmu i otišli s pozornice, što je i u figartivnom smislu uistinu moćan kraj i jasna poruka trajnosti. Na bisu je prvo izvedena „Touch Of Grey“ uz koju su se na velikim video zidovima nizale arhivske fotografije benda koje su dodatno bile pozdravljenje euforijom publike, a posljednji pozdrav bila je a capella izvedba „Attics of My Life“.
Dati prigovor možda na dimenziju korporativnog dijela spektakla, na koji se uvijek može spekulirati da pokojni Garcia ne bi pristao da je kojim slučajem živ ipak bi bilo neumjesno. Za današnje vrijeme bio bi to znak za neku nesretnu priču u kojoj ovakve legende ni nakon 50 godina nisu mogle dobiti tretman kakav zaslužuju – a zaslužili su, ipak je to bilo 3 i pol sati posvećenih glazbi gdje je svoje mjesto na set-listi dobila i poznata antiratna pjesma „Throwing Stones“ za koju se Weir potrudio otpjevati je sa stavom napregnutih glasnica i dodati u tekst neke elemente sadašnjice čime je jasno u svekoliki svjetski eter odaslana poruka da nikad nisi prestar za pokazati srednji prst, posebice kad si postao trajno ugrađen kamen u Partenon jedne kulture.
Fare Thee Well Grateful Dead, mi smo zahvalni također.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
