Nakon kolosalnog neuspjeha s albumom ‘Father of All Motherfuckers’, činilo se kao da je za Green Day preostalo još samo utvrditi točno vrijeme smrti i usput isključiti monitore koji su nadzirali ionako slabašne vitalne funkcije benda.
Vijest o nadolazećem albumu Green Daya zaista me nije posebno iznenadila. Iskreno, nije me čak niti naročito razveselila obzirom da ta trojka posljednjih godina svoje studijske uratke štanca k’o na pokretnoj traci, birajući kvantitetu umjesto kvalitete. Šteta što je tako, no mogu ih razumjeti – ponekad je živa muka baviti se bilo kakvom glazbom trideset i kusur godina bez konkretnije pauze, no višestruko je veći pakao u tom razdoblju publici biti zanimljiv baš kao i prvog dana, a osobito u okvirima nečega što se opisuje kao punk rock. Sklizak je to i pomalo zajeban teren iz nekoliko razloga.
Prvi razgovor o tome kako se neki bend ‘prodao’ odigravao se davno, u nižim razredima osnovne škole sa starijim klincima iz drugog turnusa koje smo doživljavali kao prave glazbene znalce, a glavni akteri u priči bili su upravo Green Day. U tim je godinama bilo teško shvatiti što to uopće znači, no nikad mi nije dosadilo iznova čuti taj nesuvisli pokušaj argumentiranja, nerijetko korišten od strane samoprozvanih glazbenih stručnjaka i svih onih koji se tako osjećaju – naime, takvom logikom, uspjeh punk rock benda trebao bi se dijametralno razlikovati od uspjeha nekih drugih izvođača koji dominiraju nekim drugim žanrovima. Ukoliko su zadovoljena osnovna mjerila uspjeha, poput astronomskih brojki streamova i prodanih nosača zvuka, tisuća kupljenih ulaznica za koncerte koji su rasprodani mjesecima unaprijed i općenito – podrške publike, mogli bismo zaključiti kako je zaista riječ o uspjehu. No, po dobroj staroj teoriji stručnjaka, ako je riječ o bendu koji svoj stil temelji na postulatima punka i srodnih mu pravaca – jebiga, takvi su se ipak u konačnici prodali. U tom slučaju, Billie Joe Armstrong, Mike Dirnt i Tre Cool prodali su se još tamo davne ’93. prelaskom u Reprise Records koji im je objavio ključan album čitave karijere – „Dookie“ će tako ove godine napuniti okrugli, trideseti rođendan i pritom ostati upamćen kao jedan od najvažnijih punk rock albuma današnjice.
Danas fakat nije lako biti inovativan u punk rocku, ponajprije jer njegov fokus nikada nije bio usmjeren na isticanje glazbenog talenta pojedinca ili forsiranje ikakvog perfekcionizma. Upravo suprotno, punk rock je igra koja se oduvijek igrala „na mišiće“ i prvenstveno zbog dobre zabave – uz ona ‘tri akorda’ koji na svakom tulumu budu od koristi. Green Day jako dobro poznaju takvu igru pa godinama uspješno grade imidž benda s potencijalno najzabavnijim live nastupima, čak i kad promoviraju slabija studijska izdanja. Dok se oni prije svega dobro zajebavaju ulazeći pritom u rizične projekte od kojih neki nikada nisu sasvim zaživjeli s publikom, istovremeno je publika sve češće izložena nevjerojatnoj količini glazbe koja redom zvuči tako prokleto poznato pa postaje sasvim uobičajeno da svi posuđuju od svih, najčešće bez ikakvih posljedica. U takvom ozračju, povremeno diskreditiranje punk rocka, njegovih aktera ili začetnika zbog pretjerane monotonije ili pak nedovoljne kreativnosti iznenađujuće je otprilike kao što je i snježni pokrivač u siječnju iznenađujuć lokalnim cestovnim službama.
Također, nerealno je očekivanje i za bend i za publiku da se u nečijoj tridesetogodišnjoj karijeri poklopi čaroban niz redom fantastičnih albuma. „Dookie“ je bio upravo to – konkretan, žestok, zajebantski a istovremeno ozbiljan album prožet punk rock himnama. Ukratko – imao je sve. Uslijedio je „Insomniac“, podjednako dinamičan, no već „Nimrod“ donosi osjetnu promjenu u zvuku sa nekolicinom sjajno prihvaćenih radijskih singalong hitova od kojih je vjerojatno najupamćenija akustična „Good Riddance (Time of Your Life)“. Ne samo da ti albumi nisu bili loši već su i ostvarili značajne uspjehe pritom pozicionirajući Green Day u relativno pitomije okruženje na granici pop rocka s melodičnijim pjesmama nešto sporijeg tempa. Međutim, kao da im je pritom nedostajao onaj tajni sastojak koji će pokrenuti nezaustavljivu eksploziju a kakvu je nekoć uspio zakotrljati „Dookie“. Ipak, ta se eksplozija napokon dogodila kad je 2004. objavljen „American Idiot“, konceptualni album otvoreno posvećen tadašnjem predsjedniku Georgeu Bushu mlađem i njegovim političkim potezima.
Točno dvadeset godina kasnije, povijest kao da se ponavlja, no ovoga puta s nešto većim oscilacijama u materijalu. Naime, protekla dva desetljeća čak ni oni najzagriženiji fanovi nisu uspijevali u potpunosti probaviti sve što im je servirano u sljedovima kao niz pokušaja da se Green Day vrati na tračnice barem donekle relevantnog benda, a na žalost, takvih je pokušaja bilo na bacanje. Tijekom intenzivne reanimacije tog trupla koje već odavno ne pokazuje konkretne znakove života, Armstrong je pokušao udahnuti novi život bendu pisanjem još jednog politički angažiranog albuma, očito motiviran uspjesima hvaljenog „American Idiota“ prema već provjerenoj formuli.
Međutim, nakon kolosalnog neuspjeha s albumom „Father of All Motherfuckers“ (ovdje treba naglasiti da su uspjeli zajebati album posvećen američkom predsjedniku Trumpu, tipu kojem je bez problema pošlo za rukom da bude višestruko omraženiji od Busha), činilo se kao da je za Green Day preostalo još samo utvrditi točno vrijeme smrti i usput isključiti monitore koji su nadzirali ionako slabašne vitalne funkcije benda.
Međutim, očito nije bilo druge nego sačekati da prođe novih dvadeset godina i šest relativno prosječnih do ispodprosječnih albuma kako bi se Armstrong, Dirnt i Cool konačno zbrojili i shvatili da je kucnuo čas za osvješćivanjem problema današnjice umjesto copy/pasteanja ionako iskorištenih ideja iz prošlosti. Uostalom, svijet je danas po mnogočemu poremećeniji nego prije dvadeset godina, što će Green Day iskoristiti i kao svojevrsni lajtmotiv aktualnog izdanja „Saviors“ na kojem surađuje i njihov stari kolega Rob Cavallo, producent albuma „Dookie“ i „Tre!“. Zahvaljujući njemu, čini se kako je „American Idiot“ napokon dobio svog dugoočekivanog nasljednika – bolje ikad nego nikad.
„Saviors“ je najavljen s ukupno pet singlova (odnosno četiri ako ne računamo posljednji koji je objavljen samo nekoliko sati prije albuma), međutim, nisam ih slušala unaprijed da ne narušim cjelokupni dojam. To je nešto poput dvosjeklog mača, nerijetko se slušatelju jednostavno dogodi da mu singlovi ujedno predstavljaju i najupečatljivije pjesme s albuma no ponekad je i obratno. U svakom slučaju, „Saviors“ donosi petnaest pjesama koje iznenađujuće skladno balansiraju dvjema glavnim tematskim vodiljama – s jedne strane, već i naslovnica albuma naslućuje kako će se Armstrong obračunati s društveno-političkim anomalijama koje nas svakodnevno okružuju i s detaljem naslovne fotografije koja je dodatno modificirana kako bi prikazivala što veći osmijeh dječaka snimljenog usred uličnih nereda u Sjevernoj Irskoj.
Singlovi „The American Dream Is Killing Me“ i „Look Ma, No Brains!“ tako tematiziraju surovu realnost svakodnevice u kojoj nema mjesta nadi za boljom budućnošću. „Strange Days Are Here To Stay“, „Comma City“ ili „Living In The 20s“ možda i najbolje opisuju neugodan osjećaj potpune bespomoćnosti pred svijetom u kojem ubojstva, pljačke i izostanak suosjećanja postaju uobičajene i sasvim normalne pojave. U kontekstu glazbe i aranžmana, iako „Saviors“ možda neće ponuditi ništa revolucionarno, za razliku od svojih šest prethodnika, zvukom će se tako najbliže osloniti na album „American Idiot“, dok primjerice simpatično nostalgičan sountrack za šutku „1981“ komotno zvuči poput neke starije pjesme benda iz devedesetih.
Druga podjednako važna tematska vodilja „Saviora“ tiče se dakako Armstrongove introspekcije gdje vrlo otvoreno progovara o svojim dugogodišnjim borbama s ovisnošću i porocima, no pritom zrači optimizmom, uvjeren u vlastitu pobjedu što nije slučaj kod prethodno spomenutih singlova u kojima je pak naglašeno odustajanje od daljnje borbe. Sasvim logično – ako već ne možeš mijenjati svijet, pokušaj barem poboljšati sebe. Osim što je balans između tematskih cjelina solidno isprepleten pa ne dovodi do zamora pri slušanju, odabir sporijih balada poput „Goodnight Adelaide“ ili „Suzie Chapstick“ nudi sasvim ugodan predah od generalno nabrijanijeg tempa čitavog albuma – tu bih posebno izdvojila i predivnu roditeljsku posvetu sinu „Father to a Son“, koja zahvaljujući svojoj jednostavnosti totalno direktno dočarava roditeljsku ljubav ali i strahove.
Zaključno, „Saviors“ je sasvim ugodno iznenađenje, nešto poput zadovoljstva kad nakon stotinu promašaja napokon pogodite u centar mete. Istina, Green Day je prije toga morao „promašiti“ šest izdanja, no, u duhu fair playa, valja im barem čestitati na upornosti i nadati se da do idućeg dobrog albuma neće proći novih dvadeset godina.
Ocjena: 8/10
(Reprise, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
