Na ‘Random Desire’, svom samostalnom prvijencu, Grega opsjedaju mračne teme, ali povremeno je moguće prepoznati i tragove nade, pokušaja da se pomiri sa svijetom i oprosti si sve pogreške i zablude minulih vremena.
Greg Dulli i njegovi The Afghan Whigs svoje su mjesto na svjetskoj rock sceni zacementirali u vrijeme grunge eksplozije iako s njom, ruku na srce, nisu imali previše dodirnih točaka. Na Dullijev rukopis najveći utjecaj svakako su izvršili The Replacements, barem prije nego što se trajno zakačio na R&B, soul i druge tekovine crnačke američke glazbe, dok se po pitanju depresivne, gotovo morbidne i svake nade lišene lirike mogao usporediti samo s Nirvaninim „Unpluggedom“ i „In Utero“, albumima koji su po mnogočemu predstavljali Cobainov ‘suicide note’.
Na „Random Desire“, svom samostalnom prvijencu, Grega i dalje opsjedaju iste mračne teme, ali povremeno je moguće prepoznati i tragove nade, pokušaja da se pomiri sa svijetom i oprosti si sve pogreške i zablude minulih vremena. Tako će u „Sempre“ tugaljivu mantru ‘I’ve Got No One’ zaključiti riječima ‘No One To Hold Me Back’, a u „Slow Pan“ i „Marry Me“ shvatiti da svoje demone može, ako ne već pobijediti, onda barem zauzdati uz pomoć prave, iskrene ljubavi.
To svjetlo na kraju tunela uglazbio je ne udaljivši se baš previše od nasljeđa Afghan Whigsa zbog čega je, posebno ako uzmemo u obzir da je i u bendu glavni autor, teško dokučiti zašto je ovih 10 pjesama odlučio objaviti pod vlastitim imenom. Jedan od razloga vjerojatno je taj što je skoro sve instrumente odsvirao sam, uz nešto naknadnih asistencija gostujućih glazbenika, pri čemu najveću novost ipak predstavlja odstupanje od one žešće, rokerskije strane grupe, ponajviše u korist noir popa i pjesama srednjeg ili sporijeg tempa koje u boljim trenucima podsjećaju na Nicka Cavea („A Ghost“), a u lošijima čak i na Coldplay („Black Moon“, „Scorpio“).
„The Tide“ je, zahvaljujući poletnom ritmu i gitari u tradiciji The Edgea iz U2, imala potencijala postati punokrvnim pop hitom da je svojim promuklim, oporim glasom nije otpjevao Greg Dulli, „Marry Me“ je poluakustična laganica koja ne bi pretjerano stršala ni na Whigs klasicima tipa „Gentlemen“, „Black Love“ i „Congregation“, a duži život s ove ploče prognoziram i na trip-hop beatu i puhačima baziranoj „Lockless“ te vrlo dobrom singlu „Pantomima“.
Sve to više je nego dostatno da zaključimo kako je jedan od ultimativnih alter rock mučenika zadržao razinu kvalitete postavljenu devedesetih i nastavljenu kako side projektom The Twilight Singers tako i albumima ponovno okupljenog mu matičnog sastava. A čini se i da se konačno približava nečemu nalik sreći.
Ocjena: 7/10
(BMG, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
