Album poput ‘Take Me To The Alley’ lako se može uzeti kao primjer albuma koji se glazbeniku dogodi jednom u životu.
45-godišnji Gregory Porter dobrano se iskazao kao pjevač na svoja dosadašnja tri albuma, a za pretposljednji „Liquid Spirit“ iz 2013. osvojio je i Grammyja godinu kasnije u kategoriji najboljeg vokalnog jazz albuma, ali s recentnim „Take Me To The Alley“ otišao je nekoliko koraka dalje.
Je li riječ o njegovim osobnim ili prerogativima matičnog mu Blue Note Recordsa, odluka da pokuša pokoriti pop svijet glazbe za odrasle (i malo starije) svakako je riskantan potez izmještanja iz udobne sfere jazza (u kojoj mu je tako dobro krenulo), ali ako se sažmu takvi pokušaji čak u zadnjih nekoliko desetljeća, Porter je prvi koji je tako nešto uspješno i učinio, ako se ne gleda primjerice jedan Robin Thicke koji je s „Blurred Lines“ zatvorio vrata svojoj odraslijoj publici kako bi se priklonio ukusu tinejdžera za jednu sezonu. Porter je pak s „Take Me To The Alley“ cijelu stvar proširio na sve one koji godinama uzdišu za nekim novim i nepostojećim Barryjem Whiteom, a da pritom nije došao u poziciju kako bi iznevjerio one koji su ga slušali do sada.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=EEZyB4Bxrxg[/youtube]
Na „Liquid Spirit“ albumu je bilo jasno koliki je Porter feelingaš oslonjen na glavne jazz elemente komunikacije sa sastavom u postizanju savršenog duendea, kao što je isti osjećaj spreman šarmantno potražiti i od publike. „Liquid Spirit“ ipak je nosio određena ograničenja za široku pop afirmaciju zbog stilske skučenosti. Jest da je na tom albumu Porter zagrabio u vrelo kreolske glazbe, gospela, bluesa i jazza, no to je donijelo previše ‘crnog tradicionalizma’ što baš ne otvara sva vrata u matičnom mu SAD-u.
„Take Me To The Alley“ nema taj balast. Album je to koji diše modernim plućima u kojem džezistički pristup služi kao oruđe u postizanju lako slušljive ugode gotovo sve do posljednje dvije „Fan The Flames“ i „French African Queen“ u kojoj su svi angažirani glazbenici zajedno s Porterom sebi dali zasluženog oduška. Upravo taj organiski pristup album promiče i u jedno od najboljih ovogodišnjih pop izdanja, sva ta prirodan zvučnost, zajedničko disanje i proživljavanje svake note iznjedrilo je 12 izvrsnih brojeva koji zajedno zatvaraju dugosvirajući ‘opusić’ ugode, kao što je konstantno prisutan i singl potencijal.
Porteru vjerujete već na prvim udisajima i izdisajima u uvodnoj „Holding On“ u kojoj bez imalo pretjerivanja najavljuje da se trebate držati za nešto da vas ne otpuše ono što dolazi. Već sljedeća „Don’t Loose Your Stream“ može se shvatiti kao novo ‘upozorenje’ jer se ‘novi gospodin Morž’ ustoličuje upravo tu pred slušateljevim ušima. Slikovitost ugođaja, treće po redu, naslovne balade „Take Me To The Alley“ oslobađa tjeskobe i upuhuje osvježavajući povjetarac u dušu, uistinu se transcedentno odmarajući u njegovu vrtu o kojem pjeva.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Qj5z4SbrH20[/youtube]
Ono što paralelno očarava su tekstovi zrelosti potpuno oslobođeni mladenačkih stranputica. Kad Porter pjeva o ljubavi (a uglavnom o njoj i pjeva), njegov rakurs pripada rakursu osobe njegove dobi – misaonom biću svjesnom tisuću i jednog problema dok traži prave riječi za upregnuti mudrost u sebi, mudrost kojom kad se obraća suprotnom spolu zrači nevjerojatnim seksepilom. Možda to ovako na prečac zvuči kao neostrašćeni kontrapunkt, ali otvaranje te dimenzije u kojoj pjesma zvuči kao dijalog dva misaona bića koja svoju strast ne iskazuju impulzivno, već suptilno i u nadi da je sačuvaju i u periodu kad vrijeme više nije naklonjeno tijelu, zvuči kao najčišća oda ljubavi, istinski supstrat višeg bivstva koje su u stanju postići žena i muškarac. Tu Porter kao iz rukava jednu za drugom niže „Consequence Of Love“, „In Fashion“, „More Than A Woman“, a sve kulminira u „Insanity“ koja progovara o duboko emitivnoj krizi s partnerom, kao što i traži tu neizgovorenu esenciju u nutrini oba bića kako bi se ponovo uspostavio most povjerenja. Nakon nje „Don’t Be A Fool“ kao da je ekstenzija svega onoga što minutaža „Insanity“ nije mogla podnijeti. „Don’t Be A Fool“ dolazi kao odušak nakon krize, kao ponovo uspostavljanje senzualnosti i senzibilnosti.
Općenito, Porter se niti jednog trenutka ne uzdiže u dominantan položaj, niti jedne sekunde ne pati od kompleksa boga, već je diplomata ljubavi otvarajući srce za koje mislite da može primiti i dati svu ljubav ovog svijeta. Porter je sve samo ne džezist koji je zauzeo pozu croonera koji šarmira jeftinim trikovima.
Posljednje dvije „Fan The Flames“ i „French African Queen“ svojim swingom kao da zahtijevaju da ritam dodatno za kraj do temelja počisti dušu slušatelja, a također brutalno dobro inficiraju jazzom.
Kao što je i album gotovo jedno neprekinuto i zaokruženo glazbeno putovanje, tako je pored Portera potrebno navesti i izvrstan sastav s kojim je tako isprepleteno postigao mojo, a to su pjevačica Alicia Olatuja, pijanist Chip Crawford, basist Aaron James, bubnjar Emanuel Harrold, trubač Keyton Harold, alt saksofonistica Yosuke Sato, tenor saksofonist Tivon Pennicott i klavijaturist Ondrej Pivec.
Svakako ovaj uradak zahtijeva određene godine, i određene ‘kilometre’ u nogama, dakako one životne, ali kad se jednom uspostavi kontakt s njim, trajat će daleko duže od jedne sezone.
Ocjena: 10/10
(Blue Note / Universal, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
