‘Grozim se pjevača s pratećim bendom!’

Damira Imamovića ne cijene u svijetu zato što svira sevdah, već zato što ga neprestalno propituje. Intervju nam je dao uoči odlaska na dalmatinsku turneju, gdje ga čekaju nastupi u Splitu, Makarskoj i Dubrovniku, a ovoga petka, 19. srpnja, debitira na 7. OFF Festivalu u Šibeniku.

Damir Imamović (damirimamovic.com)

Sarajevski glazbenik Damir Imamović sevdahu nije mogao umaknuti – njegov djed Zaim Imamović nautjecaniji je izvodač sevdalinki u bosanskoj glazbenoj povijesti. Damir je tim putem odlučio krenuti 2005. godine kada je prvi put s gitarom u rukama stao pred publiku. Od tada je nanizao i koncerata i turneja i projekata, a postao je i glavnim junakom dokumentarnog filma “Sevdah”, nagrađenog na Sarajevo Film Festu. Njegov novi projekt, tročlani Sevdah Takht, ovoga će se ljeta nasvirati u Hrvatskoj, gdje ćemo provjeriti može li nas Damir, poput Ibra Dirke, “baciti u sevdah”.

Dakle, sevdah. Obiteljski i geografski ste vezani uz njega od rođenja, no kad vas je prvi put ‘uhvatio’?

Teško mi je to odrediti precizno. Od djetinjstva znam te pjesme, nekako mi je uho odgojeno na vrlo specifičnom zvuku te muzike. Mislim da su me različiti rukavci priče odredili u različito vrijeme. Neke pjesme i načini interpretacije su me impresionirali još kao dijete, a neke sam tek nedavno naučio cijeniti. Profesionalno se bavim muzikom od 2005., tako da to i nije tako davno.

Ono što izvodi Damir Imamović Sevdah Takht naziva se ‘novi sevdah’. Što bi to točno bilo?

To su smislili kritičari, recenzenti, “proizvođači diskursa”, valjda da to što ja radim suprostave “starom sevdahu”. Meni je stalo da otvorim neke procese u ovoj muzici koji su, čini, zamrli prilično davno. Nekima to zvuči i kao jazz pristup pa su to zvali i “jazz sevdahom”. Iskreno, to mi je najmanje omiljena kvalifikacija. Mnogo volim jazz i moj pristup sevdahu je dobrim dijelom inspiriran time što su velikani jazza radilli od svoje tradicije. Ali, nažalost, termin “jazz sevdah” zavodi publiku da očekuje neko banalno pjevanje sevdah šlagera preko groova koji podsjeća na be-bop, a to je neukusno.

Ovakva postava Takhta svira relativno kratko, nepune dvije godine. S kojim ste ciljem osnovali ovaj trio?

Da, mnogo smo mladi, haha. Bend je obično star onoliko koliko je diskografski star, a mi smo prvi CD zajedno objavili u desetom mjesecu 2012., znači ni puna godina dana. Sevdah Takht je neka vrsta platforme koju sam napravio s meni neobično dragim ljudima i muzičarima: bassistom Ivanom Mihajlovićem i perkusionistom Nenadom Kovačićem. Moji interesi u toj postavi su istraživanje sevdaha i njegovo “bacanje u vatru” novih ritmova, aranžmana, načina interpretacije. Kao lider nastojim, jer mislim da je to neobično važno, otvoriti prostor Ivanu i Nenadu za njihovu priču. Grozim se pjevača s “pratećim bendom”. Vjerujem da bendovi još uvijek, iako cjelokupno okruženje muzičkog posla ide protiv toga, treba da traju i da najbolje stvari nastaju radom na duže staze.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=RDAfwyFmSCQ[/youtube]

Sevdah Takht iza sebe ima i europsku turneju. Kako na sevdah reagira publika koja se s njim prvi put susreće?

U europskim centrima već gotovo cijelo jedno stoljeće imate publiku za “čudnu muziku”. To se naročito intenziviralo od 1980-ih i world music pokretom. Zbog toga mi se često dogodi da u Evropi naiđem na izuzetno obrazovanu, pažljivu i zahtjevnu publiku pred kojom mi je zadovoljstvo i izazov svirati. Nažalost, taj world music zamah ima i svoju mračnu stranu: čim izađeš iz krugova te zahtjevnije publike, dočeka te turbofolk publika zainteresirana za “Balkan” kao mjesto plemenske razuzdanosti. Tržišno je cijeli ovaj dio Europe tako brendiran i tu predrasudu prilično je teško probiti.

Sevdah bi po definiciji trebao predstavljati tužnu ljubavnu pjesmu. Je li sevdah, po vašem mišljenju i glazbenoj interpretaciji, u današnjem turbulentnom vremenu dobio još kakve konotacije i odašilje li neke nove poruke?

Sigurno. Sevdah se danas propituje jer ga nove generacije izazivaju, pretresaju stare tekstove, dolaze s novim upitnicima. Meni je postao vrlo aktualan taj potencijal pobune kada sam shvatio da je sevdah neka vrsta historije ranijih pobuna: seksualnih, političkih, ekonomskih i drugih. Valjda se najbolje stvari s nekom umjetničkom formom tako događaju – dovođenjem u pitanje same te forme.

Koncertom u Šibeniku počinje vaša sezona koncerata po hrvatskoj obali. Kakva su vaša iskustva s dalmatinskom publikom, koja je strogo odgajana na vlastitoj tradiciji – klapskoj pjesmi?

Iskustva su izvanredna. Prvo, mislim da Dalmatinci jako dobro poznaju sevdah zbog kulturnih i historijskih veza. Npr. prva sevdalinka ikad zabilježena govori o ljubavi jednog “Turčina” iz Bosne i izvjesne Mare sa splitskog placa. Drugo, i klapska pjesma i sevdah su sofisticirane umjetnosti i traže istu vrstu pažnje od publike.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X