Hatebreed i Napalm Death očekivano su zakuhali koncertnu večer u subotu u Tvornici kulture. Podij ispred pozornice znao je izgledati kao da su u pitanju ulične borbe, ali bila je to ustvari ‘klasična’ večer ljubavi – na metal i hardkoraški način, bez ijednog incidenta.
Američki metalcore bend Hatebreed osnovan je točno prije dvadeset godina u Connecticutu, a jedan od rodonačelnika death metala, engleski Napalm Death uključio je taj bend nešto kasnije kao predgupu na svojoj američkoj turneji. Tijekom par desetljeća popularnost Hatebreeda je narasla i prerasla trenutno popularnost Napalm Deatha, no usluga iz prošlosti nije zaboravljena i grupa predvođena pjevačem Jameyem Jastom i basistom Chrisom Beattieom sada vodi Napalm Death kao goste na svojoj turneji.
Takve geste nisu česta pojava izvan djelokruga razgranate metal scene, a izvan nje uglavnom se na takve stvari ne gleda kao na prijateljsko pružanje ruke veteranima, već više na podcjenjivački ‘kolo sreće se okreće’ način. No metal i hardcore pleme funkcionira po drugačijim pravilima, mnoštvo njih su tu fanovi i s takvim poštovanjem i grade međusobne odnose, naravno da i tu treba oduzeti one iz gornjeg doma koji se ponašaju rivalski.
Taj međusobni respekt pokazali su u subotu uživo u Velikom pogonu zagrebačke Tvornice kulture i Hatebreed i Napalm Death, a i jedan i drugi bend su izbacili te večeri maksimum iz sebe mjereno adrenalinom, scenskom agresijom i decibelima zgusnute buke. Ekstremnost žanrova koje predstavljaju u pravilu privlači mlađe poklonike željne brutalnog komešanja u publici, stoga su veterani kao što su Napalm Death obično u nezavidnoj situaciji. Za mlađu metalcore publiku Hatebreed su heroji današnjice, dok oni koji su prije dvadeset i kusur godina bili navučeni na Napalm Death u velikom broju su ‘izvjetrili’ iz svojih života pražnjenje loše energije svakodnevice kroz mosh i pogo. Onim mlađima stil Napalm Deatha nije toliko razumljiv i privlačan, pa je reakcija na njihov zagrebački nastup bila daleko mirnija, nego prije, recimo, deset godina. Da ne bi bilo zabune reagirala je publika jako dobro, ali u daleko manjem intenzitetu od onoga kako je dočekala Hatebreed.
Čudna okolnost današnjeg vremena kao znak neke, možda, generalne promjene u odnosima kad su ovakvi koncerti u pitanju je i trpeljivost između dvije desetljećima suprotstavljene supkulturne skupine – skinsa i metalaca. Okupio se solidan broj skinheadsa na koncertu, ali su svi došli zbog bendova, a nekad su takvi dolasci značili da je na pomolu frka. Dobro je primijetio jedan moj poznanik te večeri da danas više nisu opasni oni iz tih ekstremnih društvenih skupina koliko oni ‘normalni’.
Respekt Napalm Deathu, ali Hatebreed su ipak imali koncizniju, zgusnutiju i fokusiraniju glazbenu agresiju na pozornici. Cirle pit, na koji je od početka pozivao Jamey Jasta u nekoliko navrata se samo djelomično ostvaro u redovima publike, no zato komešanje i poganje praćeno ‘pivskim prolomima oblaka’ nije prestajalo. Svaka izvedena pjesma izazivala je istu reakciju, bilo bi netočno reći da su to izazivali samo udarni singlovi poput „Defeatist“, „Honer Never Dies“, ili „In Ashes They Shall Reap“. Kad se podvuče crta sve se moglo staviti pod zajednički „Destroy Everything“ nazivnik koji je ostao odzvanjati u zraku nakon završenog koncerta.
Satnica izlaska na pozornicu se poštovala gotovo u minutu, pa je domaća predgrupa Inciter (kako to obično biva) tu izvukla najdeblji kraj po pitanju posjećenosti jer je zasvirala nešto iza 20 sati, što je bilo prerano obzirom na navike dolaska publike na koncerte. No zvuka ‘masovnog uništenja’ te večeri bilo je na pretek.