Raritetni promo singl i televizijski spot ‘Ula Ulala’ dokazni su materijal da je Haustor u tom razdoblju pokušavao privući širu i brojniju publiku, ali je to opet radio na svoj način, bez tržišnih kalkulacija i kompromisa koje su bespogovorno prihvatili neki drugi bendovi proizašli iz domaćeg novog vala.
Danas nam se ne može dogoditi da nešto prođe nezabilježeno, ali tada se nije nosila kamera u džepu. Zbog toga su možda samo u mojoj glavi ostali sačuvani kadrovi iz jedne sarajevske večeri, malo prije rata, u kojoj sam se uvjerio koliko se Haustor razlikuje od svega što smo zvali domaćom muzikom.
Nama koji smo odrasli uz Haustor sve je oko tog benda već bilo blisko i poznato. Posljednja ploča “Tajni grad” vrtila se na gramofonu skoro tri godine, a na Omladinski radio netko je u međuvremenu donio traku s novim pjesmama i naveliko se govorilo o petom albumu, ali te se večeri uopće nije radilo o nama nego o tome kako drugi i pomalo drugačiji doživljavaju Haustor. Oni drugi bili su strani studenti iz nesvrstanih, uglavnom afričkih zemalja, koje se preko dana moglo sresti gotovo na svakom fakultetu.
Pokret nesvrstanih još uvijek je imao prilično agilnu organizaciju i dosta se radilo na njihovoj socijalizaciji, pa im je priređena posebna afrička večer u sarajevskoj diskoteci SGL. Plesali su satima, strasno i neumorno kako jedino Afrika može plesati. A pošto su dolazili iz različitih zemalja i kultura, bio je uzak izbor muzike koja ih je mogla sve zajedno zadržati na plesnom podiju. Samo su se ponavljali Bob Marley, Peter Tosh, Alpha Blondy i Haustor. Tri globalno prepoznatljiva zvučna simbola iz njihovog svijeta i jedan bend koji su otkrili i zavoljeli kad su došli u ove krajeve. Za ostale nama omiljene domaće bendove imali su malo ili nimalo afiniteta pošto im nisu mogli pružiti onaj specifičan “call and response” koji je prožimajući obrazac afričkog identiteta. Mi smo u svakoj Haustorovoj pjesmi obično tražili još neka skrivena značenja i pokušavali odgonetnuti zagonetne Rundekove poruke. Njima to nije bilo bitno jer sa svojim oskudnim znanjem našeg jezika nisu baš mogli razumjeti o čemu se tu pjeva. Oni su samo slušali muziku i pratili ritam. U njihovim žustrim pokretima i neprestanom gibanju projicirala se golema snaga i moć Haustora ravnomjerno raspoređena u pjesme sa sva četiri albuma.
Fascinantni album “Treći svijet” uvijek se izdvajao kao jedan od najvrednijih dometa u povijesti domaće popularne muzike i bilo bi sasvim nerealno poslije njega tražiti još bolju ploču od iste ekipe. Vrijeme je pokazalo da mu “Bolero” ipak može biti dostojan nasljednik, a tu je negdje približne kvalitete i “Tajni grad”, makar se na njega svojedobno gledalo malo drugačije, sa zrnom sumnje i opreza. Poput svakog oproštajnog albuma, bio je izložen dodatnim provjerama i propitivanju zašto je baš s njim priča naglo završena. Danas znamo da nije bilo tako naglo jer je mnogo godina kasnije ipak objavljen nedovršeni peti (mini) album “Dovitljivi mali čudaci”, solidan dokaz da je bend i dalje bio u pogonu. Album “Tajni grad”, snimljen u ožujku 1988. u studiju Trooly na Medveščaku, nastajao je u periodu od dvije godine počevši s pjesmom “Samo na čas”, premijerno izvedenom i zabilježenom na albumu “ZagrebFest ’86”. S tom je akcijom Haustor postao rijedak, ako ne i jedini bend koji je prošao i ZagrebFest i Muzički Biennale Zagreb.
Premda je legendarni biennalski nastup ispred Gang of Four 1981. u Domu sportova zapamćen kao neusporedivo važniji jer je usmjerio tijek karijere i umnogome odredio umjetničke ambicije benda, za album “Tajni grad” bio je značajan i taj neočekivani izlet na ZagrebFest, priredbu s diskretnim šmekom šansone. Iz festivalske izvedbe “Samo na čas”, šansonjerski prizvuk na četvrtom albumu prelivao se u odjavnu pjesmu “Uhode” koja kasnije još izravnije povezuje stari Haustor i neke od novijih Rundekovih samostalnih radova. S druge strane, produkcija Haustora nikad nije bila rutinski zahvat na tkivu rock benda nego složena arhitektura zvuka teško izvediva bez dragocjenog doprinosa vanjskih suradnika.
Za produkciju eponimnog debitantskog albuma bio je zaslužan Husein Hasanefendić Hus, proafrički “Treći svijet” briljantno je postavio Željko Brodarić Jappa, a “Bolero” su kreativno nadogradili Mitar Subotić alias Rex Ilusivii i Dragan Čačinović Čač. Potom su na ploči “Tajni grad” aktivirani unutarnji resursi pa su veći dio produkcije u svoje ruke preuzeli članovi benda Darko Rundek i gitarist Zoran Zajec Zexa, uz asistenciju Hrvoja Hegedušića koji je bio angažiran i kao ton majstor. Suradnja s pravim doajenom domaće zabavne muzike pomogla je da se zvučna slika Haustora dodatno raširi, a brojno stanje studijske ekipe još malo poveća. Hegedušić je u prebogatoj višedesetljetnoj karijeri imao puno iskustava u radu s velikim orkestrima pa mu ni Haustorov oktet upotpunjen brass sekcijom nije predstavljao naročito krupan zalogaj.
“Tajni grad” odsvirali su Darko Rundek, Zoran Zajec Zexa, Srđan Gulić Gul, Marino Pelajić, Julije Reljić, Damir Prica Capri, Nikola Santro, Igor Pavlica, gostujući alt saksofonist Jurij Novoselić Kuzma i Robert Lovrić, specijalist za egzotične andske svirale quena i zampoña, pridodane standardnom instrumentariju na “Uzalud pitaš” i naslovnoj pjesmi. Srđan Sacher, koji je u to doba predvodio Dee Dee Mellow, raspustio Brojane i pripremao Vještice, pridružio im se kao gost na bas gitari i ozbiljno pojačanje u ritam sekciji, a ona je sve više izlazila u prvi plan kroz Gulove bubnjarske i perkusionističke majstorije.
Ritam mašina korištena za “Bolero” nije se uključivala. Pjesma “Skidaj se” na “Tajni grad” je ušla iz repertoara Zexinog kratkotrajnog alternativnog sastava HIpno, koji nigdje više nije ostavio diskografski trag. Cijeli album “Tajni grad” nosi Rundekov autorski potpis, isto kao “Bolero”, pa nema značajnijih promjena u strukturi pjesama, ali ima u temama. Tri godine kasnije, glavni likovi su također drugačiji. Buntovnike i odmetnike zamijenili su sanjari i lutalice, navjestitelji nekih budućih Rundekovih putešestvija. Poslije Sacherovog novovalnog bestsellera “Moja prva ljubav”, u diskografiji Haustora kao veliki radijski hit nametnula se jedino Rundekova “Ena”, pa se tražio novi singl sa sličnim komercijalnim potencijalom. U idealnom raspletu to su mogle biti čak tri pjesme s albuma “Tajni grad”, najprije “Ula Ulala”, zatim “Uzalud pitaš” i “Bi mogo da mogu”. Raritetni promo singl i televizijski spot “Ula Ulala” dokazni su materijal da je Haustor u tom razdoblju pokušavao privući širu i brojniju publiku, ali je to opet radio na svoj način, bez tržišnih kalkulacija i kompromisa koje su bespogovorno prihvatili neki drugi bendovi proizašli iz domaćeg novog vala. Zato smo umjesto hitova ograničenog roka trajanja dobili evergrine koji danas predstavljaju skoro nezaobilazan dio Rundekovog koncertnog repertoara i trajni zalog njegove popularnosti
u ovim krajevima.
Iza albuma “Tajni grad” ostala je samo jedna veća nedoumica. Što se sve trebalo poklopiti za izlazak na strano tržište? Pitanje nije hipotetsko jer je Rundek petnaestak godina kasnije s pariškim Cargo Orkestrom na renomiranom berlinskom world music labelu Piranha Records itekako dokazao da je to moguće. Potpuno sam uvjeren da je i Haustor iz 1988. bio kapacitiran za respektabilne izvozne rezultate, međutim Darko mi je u jednom razgovoru priznao da se svojedobno o tome nije čak ni razmišljalo, pa nema ni govora o nekakvom planiranju. Drugo je pitanje gdje bi se album “Tajni grad” u tom trenutku mogao plasirati? Haustor je bio dosta ispred svog vremena i to ne samo na domaćem terenu. Kontinentalna europska world music scena tek se bila počela razvijati i još nije imala formiranu publiku, britanska je bila fokusirana na WOMAD/Real World, a prikladni američki izdavači kao novi label Davida Byrnea – Luaka Bop, jednostavno predaleki i nedostižni.
Haustor je ostao naša tajna. Jedanput sam je podijelio sa svojim njemačkim prijateljima, inače vrsnim poznavateljima internacionalne reggae produkcije. Bili su jako iznenađeni da smo mi imali toliko moćan bend iz 1980-ih, jer oni nisu.
Tekst je objavljen u knjižici uz vinilno reizdanje albuma “Tajni grad” (Croatia Records, 2025).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
