Uzmite pet tripova, stavite slušalice i možda ćete steći dojam kako su izgledali ti koncerti, istaknuo je jednom prilikom Lemmy Kilmister prisjećajući se Hawkwindove Space Ritual turneje, čiji popratni istoimeni album ovoga tjedna puni okruglih pola stoljeća.
Ta turneja predstavljala je kreativni, svirački i komercijalni vrhunac grupe, potvrđen i visokim devetim mjestom koje je ovo dvostruko izdanje zauzelo na britanskoj listi. Posljednje spomenuto nedvojbeno spada među najneočekivanije priče o uspjehu – od samih početaka Hawkwind su tvrdoglavo, gotovo opsesivno radili protiv sistema i svih mogućih postulata glazbenog biznisa, često otkazujući plaćene koncerte kako bi odsvirali nenajavljene besplatne gigove ispod nadvožnjaka u boemskoj londonskoj četvrti Ladbroke Grove, nekom od gradskih parkova ili na bilo kojem od nebrojenih benefita za časopise poput International Times, Frendz i drugih ‘posljednjih Mohikanaca’ umiruće underground štampe.
Uoči izlaska na pozornicu, članovi grupe redovno bi se nakljukali LSD-jem, uključujući i svoj premijerni nastup 1969. godine na koji su stigli bez ijedne napisane pjesme, velikog dijela opreme pa čak i samog imena benda. Usprkos tome, na istom su ih primjetili njihov budući menadžer Doug Smith i legendarni radijski DJ John Peel, u rekordnom im roku osiguravši i diskografski ugovor.
Eponimni prvijenac Hawkwinda iz današnje je perspektive tek putokaz prema space rocku, čiji će uskoro postati jedni od rodonačelnika i najvažnijih predstavnika, no pozornost i podršku kritike donijeli su im znameniti koncerti izvan ograda Bath i Isle Of Wight festivala, gdje su svirali za sve one koji nisu imali novca za ulaznicu. Na ovom drugom živčani slom, i to nasred stagea, doživio je gitarist grupe Huw Lloyd-Langton, a takve epizode učinile su Hawkwind jednim od najozloglašenijih britanskih sastava kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, zajedno s još nekim važnim imenima Ladbroke Grove scene kao što su bili Pink Fairies i The Deviants Micka Farrena. Usred svog tog kaosa, njihova se pjesma „Silver Machine“ 1972. našla na trećem mjestu britanske ljestvice singlova, ali ni poslije tog trijumfa nisu se pretvorili u bogate i razmažene rock zvijezde, već su zaradu upotrijebili za stvaranje izuzetno kompleksnog, u Britaniji dotad neviđenog audio-vizualnog spektakla.
U tri godine koliko je proteklo od debitantskog nastupa do Space Ritual turneje, kroz bend je već prošao niz glazbenika, a tadašnja postava sve do danas je ostala i daleko najjača. Uz gitarista i osnivača Davea Brocka te opičenog saksofonista Nika Turnera, tu su bili i budući lider Motörheada, novopridošli Lemmy Kilmister koji do prvog koncerta s Hawkwindom nikada nije ni pokušao svirati bas, mentalno nestabilni pjesnik i frontmen Robert Calvert te Dik Mik i Del Dettmar, dvojica roadieja i dilera koji su mjesto u grupi osigurali nabavivši audio generatore, modulatore zvuka i nešto što bismo mogli nazvati pretečama sintesajzera.
Ako je vjerovati Lemmyju i dokumentarcu „Do Not Panic“, navedeni tandem ta elektronska čudesa gotovo da nije znao ni upotrebljavati, što ih nije spriječilo da garažno-psihodelični kostur sastava obogate zvukovima koji su u kontekstu toga vremena stvarno zvučali kao da su upravo sletjeli iz najdaljih bespuća galaksije. Posljednji djelić mozaika bile su poeme i kratke priče SF pisca Michaela Moorcocka koje je čitao Calvert, ujedno i jedini segment ove priče koji je vrijeme pregazilo. Iste su se našle i na programu koncerta koji su posjetitelji dobivali pri ulasku, čime se je Space Ritual pretvorio u najluđi mjuzikl u čitavoj povijesti ‘dasaka koje život znače’.
Set-lista temeljila se na tada aktualnoj ploči „Doremi Fasol Latido“, pri čemu su pjesme poput „Down Through the Night“, „Lord of Light“, „Brainstorm“ i posebno „Time We Left This World Today“ tek uživo dosegnule svoj puni potencijal. Album je s „Born To Go“ imao i jedno od najsnažnijih otvaranja ikad – bubanj Simona Kinga zvučao je skoro doslovno poput puškomitraljeza, Brockovi garažni i proto-punk riffovi držali su ih na sigurnoj distanci od prog rock preseravanja i dobivali dodatni šus zahvaljujući Lemmyju koji je bas svirao kao ritam-gitaru. Iznad svega toga lebdio je Turnerov saksofon, smješten na pola puta između ‘vriskova’ Stevea Mackaya iz Stoogesa i prekrasnog ludila Sun Ra, naizmjenično liričan i potpuno izvan kontrole. Elektronika Dik Mika i Dettmara učinila je Hawkwind srodnicima njemačkih krautrock manijaka s posebnim naglaskom na Neu! i prva dva albuma Kraftwerka, dok ih je sklonost ‘zaključavanju’ u nemilosrdni, repetativni groove redovno slala na teritorij Cana. Brock, Lemmy i ekipa za razliku od njih nisu bili virtuozni instrumentalisti, ali su neprestanim koncertima postali izuzetno usvirani bend. Pomahnitalim recitiranjem „Sonic Attacka“ Calvert je ‘najavio’ svoje skorašnje boravke u psihijatrijskoj ustanovi (jednoj od hospitalizacija prethodio je incident u kojem je ostale članove po Parizu naganjao mačetom), a ne smijemo zaboraviti ni Staciju, službenu plesačicu grupe koja je najčešće nastupala obnažena ili prekrivena body paintom.
Pozornicu u Liverpoolu i Brixtonu, gdje je snimljen ovaj materijal, krasili su vizualni efekti, posebna rasvjeta i scenografija Barneyja Bubblesa za koju vjerujem da je raspametila publiku ili barem njezin dio sklon narkotiku više puta spomenutom u ovom tekstu. Čak i bez vizuala, „Space Ritual“ ulazi među najluđa, ali i najimpresivnija live izdanja kako space rocka, tako i sedamdesetih godina općenito.
Iako se činilo da tadašnji Hawkwind ništa ne može zaustaviti, pogotovo nakon idućeg studijskog albuma, fenomenalnog „Hall of the Mountain Grill“, sudbina je ipak imala drugačije planove. Postava se u rekordnom roku počela osipati pa su Dik Mik i Dettmar odlučili da se komercijalni uspjeh kosi s njihovim principima i ideologijom, Lemmy je otpušten djelomično i zbog činjenice da je preferirao drugačije droge od ostalih (prvenstveno speed), dok je Brock sve čvršće i bezobzirnije preuzimao ulogu vođe, otjeravši pritom sve koji nisu dijelili njegovu kreativnu viziju.
U desetljećima koja su uslijedila snimili su još puno toga, uključujući i koketiranja s tranceom i technom, organizirali vlastite festivale poput onoga u Stonehengu i dobili nekoliko spin-off bendova ponekad sastavljenih od originalnih članova kao što su Nik Turner i gitarist Mick Slattery. Neki od onih koji su svirali na „Space Ritualu“ više nisu među živima (Lemmy, Calvert, odnedavno i Turner), no Hawkwind je i dalje tu, jednako opsjednut eksperimentima i pomicanjem granica ne samo glazbe, već i svijesti. Tako će i ostati, barem dok i Dave Brock ne krene na svoje posljednje svemirsko putovanje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
