Zašto je HDS-u baš sad tako važno ‘očuvanje hrvatskog identiteta, ili, ako hoćete, domoljublje’, a ne recimo profiliranje domaćih autora na velikom slobodnom tržištu EU-a na kojem obitava više od 500 milijuna ljudi?
Sjećate li se kako je HDS reagirao 2007. godine nakon što se pjesma „Vjerujem u ljubav“, grupe Dragonfly i Dade Topića na Eurosongu zauzela 30. mjesto? Ne? Podsjetit ćemo vas. Nikako. Odmahivalo se rukom. Vjerovalo se u ljubav.
Sjećate li se kako je HDS reagirao 2010. godine nakon što se pjesma „Lako je sve“ grupe Feminnem na Eurosongu zauzela 33. mjesto? Podsjetit ćemo vas. Nikako. Odmahivalo se rukom. Bilo je lako sve.
Sjećate li se kako je HDS reagirao već iduće 2011. godine nakon što se pjesma „Celebrate“ Darije Kinzer ukopala na Eurosongu na 34. mjesto? Podsjetit ćemo vas. Nikako. Odmahivalo se rukom. Slavilo se.
Sjećate li se kako je HDS reagirao 2012. godine nakon što je pjesma „Nebo“ Nine Badrić na Eurosongu napravila značajan pomak iz „kluba 30“ i čvrsto se zakucala na 29. mjestu. Podsjetit ćemo vas. Nikako. Ponos je parao nebo.
Sjećate li se kako je HDS reagirao 2013. godine kada je samo za tu priliku sklepana Klapa s mora s pjesmom „Mižerja“ na Eurosongu ponovila uspjeh Feminnema i zatekla se na 33. mjestu? Podsjetit ćemo vas. Nikako. Nije se vjerovalo da je to tolika mižerija.
Sjećate li se kako je HDS reagirao 19. rujna te iste 2013. godine kad je Hrvatska radiotelevizija kao organizator natjecanja za izbor hrvatskog predstavnika za pjesmu Eurovizije donijela odluku kako će preskočiti sudjelovanje na sljedećem Eurosongu, odnosno kako Hrvatska 2014. godine neće imati svoje predstavnike na ovoj manifestaciji pod glavni razlog navevši svjetsku krizu? Dakle zbog svjetske krize nije bilo ni za rizle ni za Eurosong, a ne zbog skoro pa pretplatničkog statusa na 30.+ poziciji, jer gubitništvo se počelo zvati imenom našim. Podsjetit ćemo vas kao je i onda HDS reagirao. Nikako.
Nisu se tada brinuli o nacionalnoj ekonomiji objašnjavajući složenu showbizz formulu primjerice riječima: „Klapa s mora na televizijskom ekranu samo je jedan fragment složenog mehanizma glazbene industrije. Svaka pjesma je i komercijalni proizvod, nečiji poslovni poduhvat u kojeg su skladatelj, tekstopisac i izvođači uložili svoj talent, znanje i vrijeme, aranžer i producent svoje tehničke i stručne resurse, a diskograf i izdavač svoj novac i infrastrukturu. Koristiti moćnu platformu Eurosonga, koja je sufinancirana novcem platiša RTV pristojbe, kako bi se promovirala pjesma koja nije proizašla iz tog nacionalnog lanca, predstavlja propust i štetu nacionalnoj ekonomiji.“
Vjerojatno bi tada bilo malo blesavo pričati o poslovnom poduhvatu fragmenta jednog složenog mehanizma koji, eto, ne može ni u polufinalnu večer proći iz sezone u sezonu, kao ni o talentu i znanju tekstopisca i aranžera, jer, jebiga, krho je znanje koje ne postiže iole neke rezultate. Tko je tada u HDS-u bio kriv za nizanje neuspjeha svojih autora? Kako to da se nisu mogli probiti neki drugi autori, kad se našim oprobanim imenima brisao patos Eurosongova? Kako to da nije preispitan sustav vrednovanja u vlastitim redovima kad je taj sustav neuspješan?
Je li HDS možda nije tada reagirao jer je ipak čvrsto na svom mjestu bio jedan od ključnih razloga naveden u recentnom slučaju Nine Kraljić? Onaj o „očuvanje hrvatskog identiteta, ili, ako hoćete, domoljublja“ pa nije bilo potrebe naglašavati da je „Hrvatska skupo platila svoju državnost i nacionalnu opstojnost. I da se tada kao i danas, na sreću, opstojnost nije čuvala puškom, nego njegovanjem hrvatskog jezika, glazbenih i ostalih kulturnih izričaja, te angažiranjem nacionalnih resursa i ljudi koji u Hrvatskoj žive i rade“? Makar to donijelo mizerne rezultate. Ili je možda za HDS sasvim normalna stvar da je najvažnije da je hrvatska mižerija na hrvatskom ramenu? Kao da se neuspjesima nije „ignoriralo i prodavalo u bescjenje dio hrvatskog identiteta“? Kome bi se onda dociralo kao upravo sada da je „svijest o tome trebala postojati kod hrvatskih građana, a posebno među djelatnicima institucija kakva je Hrvatska radio televizija“, slučajno u trenutku (možemo reći, već tradicionalnog) stranačkog prevrata uredničke garniture na nacionalnoj televiziji, kad se, eto, bez straha može dati poputbina u obliku vritnjaka bivšoj garnituri i time domoljubljem dodvoriti novoj?
Kako li je samo skladno odabran trenutak da vodstvo HDS-a odsvira tu notu o „očuvanju hrvatskog identiteta, ili, ako hoćete, domoljublja“. I to u trenutku kad je jedna mlada pjevačica koja je samo jedan fragment složenog mehanizma glazbene industrije odabrala pjesmu koju će pjevati na Eurosongu i nakon trogodišnje pauze preuzela na sebe najveće breme jer će s njom ujedno predstavljati i svoju zemlju koja je do tada bila pretplaćena na 30.+ mjesto. A ta mlada pjevačica sigurno je imala na pameti da je „svaka pjesma i komercijalni proizvod, nečiji poslovni poduhvat u kojeg su skladatelj, tekstopisac i izvođači uložili svoj talent, znanje i vrijeme, aranžer i producent svoje tehničke i stručne resurse, a diskograf i izdavač svoj novac i infrastrukturu.“
Ta mlada pjevačica imena Nina Kraljić, slučajno je neke kvalitete pokazala pobijedivši u prvoj sezoni talent showa „The Voice“, kao što je slučajno i prvim singlom „Zaljuljali smo svijet“ jasno ukazala da nju ne zanima kičasto estradno nebo kakvo znamo, kao što je slučajno i izborom pjesme „Lighthouse“ austrijskog autorskog tandema Andreas Grass & Nikola Paryla pokazala da želi na Eurosongu probati nešto novo i da se ne boji. Da jednako ima i hrabrosti koliko ima i sluha, sve ono što brojne Dore do sada nisu imale.
Unutar granica ove naše nove Unije, a i šire, tako nešto smatra se poslovnim poduhvatom, a nipošto nečim „posebno problematičnim“, ali Nina je očigledno zaboravi što je „očuvanje hrvatskog identiteta, ili, ako hoćete, domoljublje“ jer se za Hrvatsko društvo skladatelja „Posebno problematičnim našao način na koji je došlo do odabira pjesme “Lighthouse”: odlukom strane korporacije koja si je prisvojila pobjednicu natjecanja “Voice” (na što možda i ima pravo), ali kojoj su usput prepuštena upravljačka prava nad repertoarom kojeg će pobjednica izvoditi na Eurosongu, što predstavlja neprimjerenu privatizaciju resursa HRT-a“. Tim zabrinutim završetkom tog ukaza HDS je Ninu Kraljić instrumentalizirao u marionetu, bit će valjda, “neprijateljske“ strane korporacije. Strane korporacije koja kao da ne mari za definiciju da je „pjevačica na televizijskom ekranu samo jedan fragment složenog mehanizma glazbene industrije. Svaka pjesma i komercijalni proizvod, nečiji poslovni poduhvat u kojeg su skladatelj, tekstopisac i izvođači uložili svoj talent, znanje i vrijeme, aranžer i producent svoje tehničke i stručne resurse, a diskograf i izdavač svoj novac i infrastrukturu. Korporaciju koja će „koristiti moćnu platformu Eurosonga, koja je sufinancirana novcem platiša RTV pristojbe, kako bi se promovirala pjesma koja nije proizašla iz tog nacionalnog lanca i koja radi na štetu nacionalnoj ekonomiji.“
A bit će da je problem što je Nina Kraljić jedna od onih mladih osoba koje se statistički bilježe u odljev mozgova i talenata jer je, bit će, potpisala za Universal stacioniran u Beču, pa iako je tijelom i glasom prisutna u Hrvatskoj, ipak radi za stranog poslodavca. No zašto HDS svojevremeno nije pisao takva pisma kad su sada već svjetski popularni 2Cellos potpisivali direktno za Sony, a ne prvo za hrvatskog izdavača? Kao da taj potez „dvojice gudača na ekranu nije samo jedan fragment složenog mehanizma glazbene industrije. Svaka strana pjesma koju gude je i komercijalni proizvod, nečiji poslovni poduhvat u kojeg su skladatelj, tekstopisac i izvođači uložili svoj talent, znanje i vrijeme, aranžer i producent svoje tehničke i stručne resurse, a diskograf i izdavač svoj novac i infrastrukturu kako bi se promovirale pjesma koje nisu proizašle iz tog nacionalnog lanca i koja rade na štetu nacionalnoj ekonomiji.“
Zašto je HDS-u baš sad tako važno „očuvanje hrvatskog identiteta, ili, ako hoćete, domoljublje“, a ne recimo profiliranje domaćih autora na velikom slobodnom tržištu EU-a na kojem obitava više od 500 milijuna ljudi?
Kakva se poruka šalje tim napadom na Ninu Kraljić svega nekoliko dana prije nego joj možda kroz svoju valorizacijsku igračku zvanu Porin taj isti HDS i tutne u ruke neki stakleni kipić, pokazujući tako valjda svu šizofrenost svog ophođenja u kojem je valjda normalmo kuditi svoje laureate i postrojavati ih zbog domoljublja?
Kakva se poruka šalje u Europu, koja i kad je bila prepolovljena željeznom zavjesom nije stvarala probleme što je primjerice 1966. jedna Tereza Kesovija, Hrvatica iz Jugoslavije pjevala za Monaco. Tko je tada potezao neki identitet, ili, ako hoćete, domoljublje?
Štiti li uistinu sadašnje vodstvo HDS hrvatski identitet ili, ako hoćete, domoljublje, ili se samo radi o nečijim partikularnim interesima, nekoga „tko se nije ni udostojio“ Nini Kraljić ponuditi pjesme domaćih autora, kako je sama navela u odgovoru istom tom HDS-u? I naravno jesu li to interesi uistinu talentiranih i u regiji i svijetu priznatih ovdašnjih autora ili se štiti „nečiji poslovni poduhvat u kojeg su skladatelj, tekstopisac i izvođači uložili svoj talent, znanje i vrijeme, aranžer i producent svoje tehničke i stručne resurse, a diskograf i izdavač svoj novac i infrastrukturu koristiti moćnu platformu Eurosonga, koja je sufinancirana novcem platiša RTV pristojbe, kako bi se dobacilo valjda do 30. mjesta istog tog natjecanja i što nekim slučajem predstavlja korist nacionalnoj ekonomiji? Pa slijedom toga jednu zalutalu mladu ovčicu izvan tog stada koja je otišla probati travu alpskih pašnjaka treba valjda dovesti za vrat natrag sve u svrhu očuvanje identiteta, ili, ako hoćete, domoljublja.
A što ako je HDS požurio s privođenjem ovčice? Što ako „Lighthouse“ u izvedbi Nine Kraljić uistinu dobaci do 3. mjesta Eurosonga, kako joj predviđaju kladionice, ili možda čak i pobijedi? Kako će tako nešto odigrati ulogu u očuvanje hrvatskog identiteta, ili, ako hoćete, domoljublja?
Hoće li netko iz vodstva HDS-a biti zakačen nekim konzekvencama svoje domoljubne ishitrenosti? Ili će se 15. svibnja praviti Englezi i svima objašnjavati kako nas je Europa zamijenila s Irskom?
Jebiga, gospodo iz HDS-a, još je pokojni Zdenko Runjić davno govorio da će doći trenutak kad će se iscrpsti vrelo grčke, talijanske i meksičke glazbe u koje smo od 1970-ih naovamo duboko zaronili i od tada ga svijetu predstavljamo svojim po silnim Eurovizijama i Eurosongovima. Na kraju krajeva, ako ste primijetili, moda je nešto što se mijenja. Možda je Irska ove sezone u modi. Možda jedna Nina Kraljić to bolje zna od vas. Možda je vrijeme da se uistinu počnete baviti glazbom na slobodnom tržištu, a ne utjerivanjem glazbenog domoljublja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
