Po drugi put u Šibeniku, na istom mjestu (pa možda čak i u isti sat), održao se Headroom – projekt s ciljem promoviranja mladih i zanimljivih up-and-coming bendova.
Nešto malo nakon mog rešetanja pitanjima na travici kluba Azimut (uz fotelju, kauč, tri kamere i hrpom opreme kojoj ne mogu ni izmisliti ime), čak četiri benda napravila su pomak na sceni kojeg možda još nisu ni svjesni. Manje-više, svi smo se već upoznali s njihovim svirkama i atmosferom koju ne šalim se – doslovno mogu zapaliti, ali 27. rujna oko 18:30 sati (jer sam po običaju kasnila), domaćini su mi dopustili pokazati pa vjerujem niti 5% od onih preostalih 80% značenja „biti u bendu“. Ako sam vas već sad zbunila, stvarno sorry, ali negdje dolje ćete naći objašnjenje – samo da Vam prvo ispričam kako nam je bilo na ostala tri benda prije domaćina.
Po prvi put u Šibeniku, iz Pule, došao je svirati Audioclot – alternativni rock bend koji se za sada predstavio samo pulskoj i zagrebačkoj publici. Što mi je osobno, jako žao, jer je to bend od tri člana kojemu je suđeno svirati za veću, pa možda čak ne nužno i hrvatsku publiku – odnosno onu koja u udaljenosti (zračnom linijom) od 200 km nema šesnaest verzija jedne riječi. A možda baš i odluče ostati ovdje, dignuti iz mrtvih par rokera – stvoriti par novih, ne znam – vi procijenite, ali ček’ prvo da ih predstavim (to je najmanje što im dugujem).
Vokalist i basist je Frane Peršić, ali i autor samih pjesama, koje (ako su vas već sad zainteresirali) možete poslušati na njihovom EP-u pod nazivom „Limbo“. Na solo gitari je Lucijan Boljun, a na bubnjevima je u originalnom sastavu Maro Pavlinović. Zašto spominjem originalni sastav – zato što je Maro imao zamjenu; Lukasa Kaia Cinkopana. Iako sam jedva čekala čuti cijelu ekipu, moram priznati da mi još nije žao. Naravno, samo iz razloga što Maru nikad nisam imala prilike čuti uživo ali i iz razloga što ga je Lukas skinuo vrhunski. Ali stvarno Maro, ne sumnjaj – bilo je vrhunski. Tu bi s upoznavanjem stala, ne želim ih previše spojlati, no ako ih budete imali prilike poslušati uživo ( jer stvarno to zaslužuju – pa i vi sami) ne sumnjam da neće biti ultra pristupačni i zainteresirani. Ali po meni najvažnije – prizemljeni. Nadam se da će i ostali gradovi kao što je i Šibenik, vidjeti, ili makar za sad poslušati, njihov potencijal. Ali uz važan savjet, ako su prvi – ne kasnite (ha, ha, ha, ja se javljam), jer ipak je to ekipa kojoj da dvije osobe u prvom redu plešu – znači maksimalno. Nadam se da će im Šibenik, možda ne nužno u sklopu ovog projekta, dopustiti da se predstave i u originalnom sastavu, kao i drugi gradovi gdje bi vjerujem, publika bila dostojna podrška.
Sljedeći je, ne bez razloga, ishvaljen zagrebački (sad bi kao trebala napisati jednu dvije riječi ali oni kao da se ne mogu odlučiti) indie/funk/hard rock/psihodelični rock bend zvan TereT. Ako stvarno pratite glazbu na hrvatskoj sceni, i ne živite ispod kamena, znate za tu ekipu. Tu je Fran Kovačević na vokalu i pratećoj gitari, Borna Brosig na solo gitari, Antonio Jakus na bas gitari, Jan Shourgot na klavijaturama i Luka Dučić na bubnjevima. Sad kad sam ih uspjela sve nabrojiti (nadam se i uspješno), mogu razumjeti zašto se još nisu dogovorili za jedan opis benda. Ali kad poslušate njihov album „Ulice“, zaista ćete razumjeti da jedan opis nije dovoljan. Možda ekipa i smisli nešto odgovarajuće do izlaska sljedećeg albuma. Tko zna? Pa ja sigurno ne, ali znam nešto o njihovom nastupu u Azimutu ovaj petak.
Ostala ekipa oko mene (pa djelomično uključujući i mene) znala je i sve stihove pjesama, naravno opravdano uz album koji je zaista definicija „svega po malo“. Ukratko – u redovima se nije moglo disati (mogu zamisliti kako je njima bilo), boce na stageu zjapile su vodom, a fotografi su se skoro penjali na zvučnike. Još kraće – energija na nivou. I to sve, bez proba. Da, bez proba nakon Zlarin Street Music Festivala u srpnju. Probe im očito nisu ni potrebne, jer je ta ekipa naučila živjeti s glazbom. To se ne primjećuje samo na stageu, nisu je se zasitili ni nakon koncerata. Šeću i pjevaju, stvaraju ritam. Pričaju – pogodite o čemu. Shvatili ste valjda princip. Ali niste jedini, shvatio je to i kolektiv JeboTon o kojemu članovi imaju samo riječi hvale. Pomalo se šuškalo i o budućim planovima i svirkama, pa ako ipak niste uhvatili princip, ne sumnjam da nećete jako brzo.
Gradske Bitange, rock bend iz Valpova (zbog kojeg je većina nas i naučila gdje je Valpovo), ima nešto rijetko – apsolutno svi ih vole. Nije bitno imao ti petnaest ili pedeset godina, nakon koncerta upisat ćeš gdje je Valpovo na kartama i htjeti vidjeti odakle dolaze ta četiri glazbenika. Ali ne glazbenika u smislu da ih ne zapamtiš poslije nastupa, zapamtit ćeš ih sve odreda. Pa i lagani „thanks“ vokalista i gitarista Domagoja Ivića, prateći vokal i gitaru Mislava Sušića, bas rifove Noe Bolkovca i bubnjeve Matka Varžića, i to sve nakon našeg urlikanja u publici. I nećeš biti jedini, jer su me i zalutali stranci povlačili za rukav da im kažem tko je to svirao. „To“ su zapravo četiri obična scenska vampira. I ne na način hororca pod dekicom u listopadu; već te tjeraju da pjevaš, da tražiš partnera i zaplešeš, da se sav istrošiš. Osim svojih pjesama, autori su i spotova koje kao i njih – svi vole. Ni oni sami ne znaju točan razlog tog silnog obožavanja, ali zasigurno će svako od vas (koji još niste imali prilike vidjeti ih uživo) pronaći „ono nešto“ zbog čega ćete ih prihvatiti kao svoje. Šibenčani već jesu i to prije godinu i pol dana, pa sigurno hoćete i vi.
I za kraj sam ostala dužna objašnjenje tko mi je otkrio tih malih 5% od onih preostalih 80% značenja „biti u bendu“. I što to uopće znači? Za objašnjenje trebate zahvaliti domaćinima, članovima indie rock benda Aracataca; koji ujedno i predstavljaju tih sto posto značenja „biti u bendu“. Naime; Tara Šolić (vokal, prateća gitara), Lorenzo Ušić (solo gitara), Ivan Stošić (bas gitara) i Filip Laća (bubnjevi) su mi otkrili da je svirati samo 20% značenja „biti u bendu“, a ostalih 80% tiče se organizacije i svega onoga u što se ja inače ne razumijem. U petak 27. rujna upoznala sam tih malih 5%, pa možda čak i značajno manje.
Njihov trud i rad, želja za buđenjem glazbene scene; razlozi su angažiranost mladih ljudi u ovaj projekt. Pokazati cijelom gradu i šire, svojim kolegama i prijateljima, da se i nakon nezapamćenog broja dobro neprospavanih noći može odraditi koncert svih 100% zaista nije lagan zadatak, ali za ovu ekipu ne i nemoguć. I ne, nisam jedina koja misli ovim riječima, a za dokaz imam tri snimke bisova (naravno ne snimljeno svojim mobitelom, jer on tada nije postojao). Na prvu mi se činilo da smo publika za poželjeti, ali ipak mislim da je udovoljavati bis za bisom dok nas ne potjeraju iz kluba težak i neostvariv zahtjev.
No možda smo otkrili da postoji i nešto bolje od samih bisova – collab sa Senadom Ramićem iz šibenske hardcore rap grupe Hram. Što se tada dogodilo, iskreno, nemam pojma; ali mogu nabrojiti minimalno dva pridjeva kojima bi ukratko opisala cijelu situaciju: zbunjeno i neočekivano. Trepnula sam i odjednom je Aracataca imala petog člana kojeg je šibenska publika istog trenutka prihvatila. Isto onako brzo kao i Tarin zahtjev za vodu na kojem se stvorila početna linija utrke do šanka. No ipak, taj zahtjev me nije nimalo razveselio kao što ostale riječi Tare Šolić čine. Zašto? Pa vrlo jednostavno, znala sam da tu je kraj. Zapravo, za tu večer u Azimuta je možda i bio nekima kraj, ali za uspješne karijere mladih bendova sigurno nije – tek je početak.
I upravo zbog svih tih početaka važno je da projekti poput Headrooma ne prestanu; da postanu sve češći i sve veći, na što više mjesta i s još raznolikijom ponudom. Jer glazba je za svakog – samo treba pronaći „ono nešto“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
