Obrade klasika ovdje prerijetko odstupaju od okvira zacrtanih u izvornim verzijama.
Od 1986. do 2016. u Shoreline Amphitheatre u Mountain View svake godine održavali su se koncerti pod nazivom Bridge School Benefit u oganizaciji Neila Younga i njegove tadašnje supruge Pegi Young. Prihod od koncerta išao je školi iz naslova koja pomaže djeci s teškim tjelesnim oštećenjima i složenim komunikacijskim potrebama, a među izvođačima koji su na ovim dobrotvornim večerima nastupali bili su neki od najvećih kantautora svih vremena kao što su Bob Dylan, Bruce Springsteen, David Bowie, Elton John, Tom Waits, Eddie Vedder (sa ili bez Pearl Jama), Lou Reed, Willie Nelson i brojni drugi.
Nakon razvoda organizatora, ova lijepa priča je došla svome kraju, ali glazbenici i dalje nalaze načine prikupljanja sredstava za Bridge School, a jedan od takvih je i kompilacija u čast pokretaču inicijative Neilu Youngu koja donosi četrnaest klasika iz njegove goleme pjesmarice u izvedbama velikih zvijezda današnjice.
Kompilacija nosi ime “Heart of Gold” prema vjerojatno najvećem hitu Youngove karijere objavljenom na njegovom klasiku “Harvest” iz 1972., a na koji ovdje izvodi Fiona Apple, odmah nakon što ploču klavirskom baladom “Philadelphia” otvori sveprisutna Brandi Carlisle. Apple je briljantna kantautorica koja je jednako vješta u pisanju vlastitog materijala koliko i vrsnom obrađivanju tuđih skladbi, Dovoljno se možda sjetiti razorne emocije kojom je izvela “I Want You” Elvisa Costella 2006., a kad u rukama ima melodiju poznatu poput ove Youngove koju pjeva, rezultat ne može biti loš, premda je nažalost možda ipak suviše sličan izvorniku.
Slijede još dvije pjesme s “Harvest”, naslovna koja je nažalost predana u ruke među kritičarima s razlogom nepopularnih Mumford & Sons, i premda se ne može reći da je oni masakriraju – ipak je u pitanju prejednostavan zadatak i prekvalitetna melodija da bi takvo što bilo moguće – opet svjedočimo nedovoljnom odstupanju od originala, a to će se pretvoriti u središnju potku izdanja čim čujemo narednu minijaturu “Needle and the Damage Done” – još jednu s istog Youngovog albuma! – koju izvodi Eddie Vedder koji čak kopira i Youngov falseto pri pjevanju.
Odmak od “Harvest” dolazi s Courtney Barnett koja solidno obrađuje “Lotta Love” s albuma “Comes A Time”, a Stephen Marley, sine reggae legende Boba, očekivano prebacuje “Old Man”, još jedan hit s “Harvesta” u jamajčansko ruho, što dolazi kao relativno osvježenje u odnosu na ostatak albuma, ali teško da se može reći da djeluje posebno originalno ili nezaobilazno.
Kompilacija se zatim okreće prema ranim danima Youngove karijere, pa tako Sharon Van Etten izvodi “Here We Are in the Years” s njegovog eponimnog prvijenca dok The Lumineers grebu još dublje, sve do početaka s bendom The Squires iz čijeg repertoara izvlače “Sugar Mountain”. The Doobie Brothers i Allisson Russell zatim nas podsjete koliko je bolja Neilova verzija “Comes A Time”, dok se iskusni odmetnici Steve Earle (“Long May You Run”) i Rodney Cowell (“Mr. Soul”), koji trenutno privlači pozornost javnosti albumom koji mu je posvetio Willie Nelson, pokazuju se očekivano na razini zadatka.
Anders Osborne prilično je ogolio uvod u sjajnu “Cowgirl in the Sand”, prije nego je podigne na trag bučne oluja kako je u desetminutnim izvedbama znala zvučati u rukama Crazy Horsea s kojima je snimljena na ranom biseru “Everybody Knows This Is Nowhere”, pa zaključujemo da bi kompilkacija bila kudikamo bolja da su i drugi izvođači pošli takvim putem i bili odvažniji u aranžmanima.
Za razliku, recimo, od Charlieja Greenea koji donosi bljedunjavu obradu “Such a Woman” s “Harvest Moon”, prije nego što Chris Pierce završi priču sa soulom nabijenom verzijom “Southern Man”, pjesme koja će postati poznata po tome što je oštrinom svoje kritike prema politici južnjačkih država nadahnula Lynyrd Skynyrd da napišu svoj najveći hit “Sweet Home Alabama”. Za Pierceovu obradu moglo bi se reći da je i jedna od najboljih i najstrastvenijih na albumu.
Slušatelj si nakon preslušavanja ovakve kompilacije mora postaviti pitanje za koga je ona priređena. Očito je da Youngovi obožavatelji na njoj neće naći mnogo verzija koje bi radije slušali nego u izvornim ili bezbrojnim live verzijama samog Neila, pa možemo zaključiti da je za one kojima se Youngove melodije možda sviđaju, ali im možda ne paše piskutavost njegovog glasa pa se možda kroz tuđe ruke mogu zainteresirati za izvornike i premostiti barijere koje su im dosad priječile povezivanje s rock velikanom.
Za sve nas ostale koji smo navikli slušati Youngove originale, s “Heart of Gold” nam neće ostati mnogo toga što bi zaslužilo prečesto vraćanje. A pogotovo što bi opravdalo potencijalna buduća izdanja s obzirom na ono “Vol. 1” u naslovu kompilacije.
Ocjena: 6/10
(Cinema Music Group / Killphonic Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
