Festival kojeg sam se lagano pribojavao, s obzirom na prethodno iskustvo iz 2022. godine. Prognoza je bila – visoke temperature prva 2 dana festivala, ali ne kao onih +42C od prije 2 godine, pa kiša, pa opet sunce. Sve u svemu odlično, gledajući neke druge festivale koji su grcali u blatu.
Službeno otvorenje festivala je bilo zakazano u četvrtak, u 16.30. Međutim Hellfest je počeo puno prije službenog otvorenja. Već oko 13h sve je bilo puno posjetitelja, koji su čekali u redu za otvaranje vrata u 14h. Trka sa ulaza i svi ravno na official merch! U svega par minuta red na merchu je bio barem 300 metara.
I nije se smanjivao cijeli dan, a ni slijedećih dana. Koliko je merch bitan pokazuje i činjenica da je prošle godine izgrađena posebna zgrada, Sanctuary, u kojoj se prodaje službeni merch festivala. Osim official mercha, u blizini bio je i štand sa majicama headlinera – Machine Head, Avenges Sevenfold, Foo Fighters i Metallica. Potonja je imala posebno izrađenu majicu za Hellfest u nekoliko desetaka tisuća primjeraka – svi su prodani u roku 4 sata. Lagana šetnja Hellfestom, do početka prvog benda, pokazala je da ima mnogo novih skulptura koje su zaštitni znak festivala. Jednostavno je nevjerojatno koliko sredstava se ulaže u produkciju i izgled ovog festivala, po mom mišljenju vjerojatno najboljeg festivala „ekstremne” muzike na svijetu.
Pa krenimo redom: prvi bend koji je nastupio na glavnom stageu bio je Asinhell, bend pjevača Volbeata. Nakon njih publiku su zagrijali Bleed From Within, ali u principu svi su čekali Slaughter To Prevail.
Najavljeno je bilo rušenje svjetskog rekorda – trebali su napraviti najveći ikad wall of death.
Nakon barem 5-10 minuta naguravanja i intervencija pjevača benda, Alexa the Terriblea, uspjeli su zid dovesti u red. Impresivno je bilo za vidjeti 2 “strane zida”, od barem sto i nešto metara, kako se zalijeću jedna u drugu. Na društvenim mrežama ubrzo su osvanuli brojni video uradci koji dočaravaju situaciju na terenu. Nakon njih atmosfera se malo slegla i svi su čekali Kerryja Kinga i njegov novi bend.
Iako je muzika gotovo indentična, jednostavno to nisu Slayer, i posjetitelji su samo čekali tih par “starih” stvari kako bi pokrenuli mosh pit. Nakon Kerryja na red su došle Babymetal, japanski fenomen koji po mom sudu zvuči užasno, ali publika je jednostavno poludjela: skakanje od prvog do zadnjeg reda, imitiranje pokreta sve tri pjevačice, circle pitovi, itd.
Definitivno najzreliji i najbolji nastup prvog dana bili su Megadeth. Iako su kasnili 2 minute, te ih je francuska publika odmah izviždala, sve su to nadoknadili svirkom. Bez imalo ulizivanja publici, za razliku od svih prethodnih bendova, par rečenica zahvale i vrhunski odsviran cijeli set. Domaći Landmarks su također iznenadili i odradili odličan set. Međutim, to se ne može reci za Avanged Sevenfold, bend koji ne zaslužuje biti headliner. Niti atmosfera, niti muzika, jednostavno ne zaslužuju prime time na ovakvom festivalu… Sva sreća da su nakon njih prvi dan zatvorili Dropkick Murphys. Odlična atmosfera, crowd surfanje, pirotehnika, konfeti, sve u svemu – vrhunski! Još kad se tome doda da se sve to moglo fotografirati iz publike, nema veće sreće za nas fotografe.
Da ovo ne bude samo nabrajanje bendova koji su nastupali, ajmo na drugi dan. Umjesto odlaska na festival, otišao sam u Hell City – ulicu prije samog ulaza na festival, u kojoj se nalaze kafići, hrana, svakakav merch, lost & found, ali i mjesto gdje diskografske kuće, prodavači opreme i ostali imaju svoje štandove unutar improviziranih kuća. Jedna od tih kuća bila je i ona Nuclear Blasta, izdavačke kuće Fear Factoryja. Dogovor je bio tamo se naći s dečkima iz benda, koji su imali zakazan signing session za fanove. Potpisivanje je odrađeno, upoznao sam se sa članovima benda koji su, nakon što su vidjeli moje fotografije na Instagramu, htjeli da fotkam izravno za njih. To je značilo dobivanje artist narukvice i ulazak u backstage Hellfesta!
Fotografije i videa od tamo neću objavljivati, ali to je definitivno najimpresivniji backstage koji sam ikad vidio: cijelo manje selo bijelih kontejnera/kućica, svaka za pojedini bend i njegovu pratnju (produkcija, crew, fotografi, itd.). Svaka od tih kućica imala je svoju sliku, najčešće lubanje ili neka čudovišta i oznaka Hellfesta. U principu kao neki manji resort za bendove. Koliko je to dobro bilo napravljeno, pokazuje činjenica da su neki bendovi objavili sliku pored tih kućica i najčešće se pojavljivala samo jedna od tih kućica na kojoj je bio veliki kostur, a to je u principu bio – WC. Penjanje po stepenicama i dolazim u lounge za izvođače. Golema prostorija s crveno-crnim separeima, koju su napravljeni kao manji kavezi. Na podu sagovi s oznakama Hellfesta, na prozorima koji gledaju na festival također u metalu izrezano Hellfest, nevjerojatno koji detalji. Ali najnevjerojatnije u tom prostoru su slike – preko jednog zida nacrtani su neki od izvođača koji su nastupili na Hellfestu – npr. Wattie iz The Exploited i Alice Cooper. A iznad hladnjaka s hranom velika slika “Posljednje večere”, na kojoj se umjesto izvornih aktera nalaze Lemmy, Paul Stanley, Ozzy Osbourne, Slash, Corey Taylor, Marilyn Manson, Ghost itd. Pogled iz loungea je na festival i vide s obje glavne pozornice, pa izvođači mogu pratiti svoje kolege koji nastupaju. Isto tako s obzirom na luksuz koji lounge nudi, sve te „face” su na tom mjestu i druže se. Nabacuju se selfiji, igra se fliper, dogovaraju se tko će kome uletjeti za vrijeme nastupa, itd.
Ali vrijeme brzo leti, Fear Factory uskoro nastupaju, pa sam išao istražiti teren. Kada sam se prvi puta popeo na glavnu pozornicu, na njoj nije nitko nastupao, samo prazna tišina, pozornica izgleda kao neka velika crna kutija – i, ono, to je to? Malo sam bio razočaran. Međutim, kad je krenuo bend, pa kad vidiš tu gomilu ljudi ispred sebe – jebote nigdje kraja! S obzirom da sam trebao uloviti sve kadrove, a imao sam točno 50 minuta – trčao sam iza pozornice, na stejdž, u photo pit i na kraju u mosh pit. Jednostavno, valjda od uzbuđenja, ali i radi „posla”, sve je to proletjelo u sekundi. Nastupa Fear Factoryja se u principu ni ne sjećam. Sjećam se samo da sam nakon nastupa pokazao fotke Dini Cazaresu, jedinom originalnom članu benda, da je rekao: “Man, that’s fuckin awesome!” To je bilo to, olakšanje, pao mi je kamen s srca i tek tada sam shvatio da sam bio na glavnoj pozornici jednog od najvećih festivala na svijetu, radio što god želim ispred jedno 30-40 tisuća ljudi i da sam „upropastio” live stream, jer sam par puta upao u kadar.
Sljedeći su bili Steel Panther. Čudno je bilo gledati pjevača Michael Starra kako na stageu nateže neku polugolu ženu, a malo prije je bio pored mene u backstageu i nervozno igrao fliper. Pogledao sam još Satyricon i Amorphis i onda povratak na Warzone stage, meni najdraži stage na festivalu. Prvi na redu su bili Biohazard. Mosh pit u publici, Billy Biohazard ulijeće u publiku, uz podršku svog tehničara, našeg Filipa Horscha. Fićo ga drži na ramenima, ekipa se gura nabaciti selfi sa Billyjem, biti što bliže njemu – kaos! Ali Fićo to uredno odrađuje, jer to doživljava s njim svake večeri.
Popriličan nered dogodio se već, dakle, za vrijeme Biohazarda, a najbolje tek dolazi – Body Count. Iako svirka nije žestoka kao Biohazard, Body Count je jednostavno kultni bend. Svi znaju sve pjesme (koliko Francuzi to mogu znati, jer su sve pjesme na engleskom), predstava skoro pa ista kao prije nekoliko tjedana u Zagrebu.
Plus jedan dodatak – sin IceT-a, Ice Marrow u jednom trenutku si je razbio mikrofon na glavu, pa je bio krvav. Nekad zaštitni znak Jacka „Chokea” Kellyja, iz Slapshota, danas je postao sve popularniji, pa ga sve češće koriste mlađi pjevači – uz spomentog Ice Marrowa, vrlo često to radi i Alex iz Slaughter To Prevail. Očito je fora biti krvav ili samo ozljeđen. Treba napomenuti da su u isto vrijeme na glavnom stageu nastupali Machine Head i da su bili zaista glasni; oba benda na Warzoneu su im par puta, u zezanciji, napomenuli da se malo stišaju.
Dan treći, također počinje na Warzoneu, s pankerima Total Chaos i The Casualties: mosh pit, jedan od gledatelja u invalidskim kolicima u zraku – vrlo dobar uvod u dan, za koji je bila najavljena kiša. Nakon toga na glavnom stageu Yngwie Malmsteen je demonstrirao svoje umijeće sviranja gitare, a Extreme su nas vratili u devedesete godine prošlog stoljeća svojim najvećim (i možda jedinim) hitom „More Than Words”. Standardan nastup Accepta i onda nešto čemu sam se još veselio u Zagrebu, koncert Mass Hysterie. Za njih sam prvi put čuo na Hellfestovoj Spotify listi i djelovali su mi kao bend koji bi mogao rasturiti uživo. S obzirom da je riječ o francuskom metal bendu koji postoji već skoro 30 godina, jasno je bilo da će publika znati skoro svaku pjesmu. Isto tako s obzirom da je bend nastupio u skoro udarnom terminu, u 20:35, kapacitet festivala bio je popunjen u cijelosti. Znači 60.000 ljudi, skače na svaku pjesmu i bend uživa u tome. Po meni možda i najbolji nastup na cijelom Hellfestu.
Nakon toga je izašao Bruce Dickinson jedini izvođač/solo projekt koji je izvodio samo svoje autorske pjesme, bez da je odsvirao ijednu pjesmu svog originalnog/poznatijeg benda, kao što su to npr. radili Kerry King i Corey Taylor. S obzirom da na Hellfestu postoje 2 glavne pozornice, na kojima se bendovi izmjenjuju, Bruce Dickinson je nastupio na lijevoj, a na desnoj su upravo završili Mass Hysteria i svi su čekali Metallicu.
Nažalost se zato nitko nije pomaknuo prema njemu, nego su čuvali svoja mjesta za nastupe na desnom stageu. Čudno je bilo vidjeti Brucea kako, umjesto da komunicira s publikom ispred sebe, obraća se svima na drugom stageu. Još jedna stvar koja je pridonijela malo slabijoj atmosferi je kiša – koja je počela jako padati, baš za vrijeme njegovog nastupa. I onda trenutak koji su svi čekali cijeli dan – nastup Metallice. Svi su čuvali svoje pozicije barem 3-4 sata prije njihovog nastupa, a i kiša je taman prestala.
Sve je krenulo u dobrom smjeru, na početku koncerta su odsvirali tri starije stvari, međutim nakon toga je krenulo s novim albumom i „novijim” stvarima. Nakon te prve tri pjesme uslijedilo je sat i pol dosade, pa završetak sa tri starije: “Seek & Destroy”, “One” i “Master Of Puppets”. Jednostavno, premalo od Metallice. Da dan ne završi loše na pobrinuli su se Suicidal Tendencies – energija, pun stejdž (da, baš pozornica, sa stotinjak ljudi) i Cyco Miko razbudili su sve u terminu od 1 do 2 sata ujutro. “You can’t bring me down!”
Zadnji, najiščekivaniji dan počeo je malo kasnije. Trebalo se oporaviti od smrzavanja na kiši cijeli dan. Na glavnom stageu nastupio je Frank Carter, koji je već na prvoj pjesmi samo sišao u publiku, rekao: “Excuse me!” i počeo sa svojom pjesmom.
S obzirom na ograničenja oko fotografiranja bendova na glavnom stageu, umjesto Queens Of The Stone Age, The Offspring i Foo Fighters izabrao sam utvrđivanje gradiva sa Coreyjem Taylorom i Crosses. I onda, naravno, završetak na Warzoneu. Prvo su nastupili Madball, da bi završetak festivala pripao mojim prijateljima iz Cock Sparrera. Od prvog trenutka to je meni osobno bio najbitniji nastup na Hellfestu. Jednostavno, bend koji volim i s kojim sam povezan, na jednom tako velikom festivalu, na meni najdražoj pozornici, imaju čast zatvoriti festival. S obzirom na rok od sat vremena znao sam da će bend odsvirati samo one najpoznatije pjesme, svoje „himne”. Krenulo je pozitivno, pozitivna je bila i zajebancija na stageu između članova – gitarist Daryl prvo je bocnuo u rebra pjevača Colina za vrijeme dok je on pjevao, onda je udijelio „vritanjak” Willu, njihovom tour manageru. Svi su bili nasmijani, pozitivni. Jednostavno, vidjelo se na licima da uživaju pjevati na ovom stageu, pred par tisuća ljudi. Čim su završili nastup, uzeli su (zaslužene) pive i nazdravili odmah na pozornici. Kraj koji sam mogao samo poželjeti.
S obzirom veličinu festivala, treba napomenuti par stvari: nemoguće je sve pohvatati, treba detaljno isplanirati svaku minutu festivala. Festival je fizički naporan, ali se definitivno isplati sve to izdržati i uživati. Karte za festival je gotovo nemoguće nabaviti (za 2025. festivalske ulaznice, njih 55.000, prodane su odmah nakon što su puštene u prodaju), ali jednostavno treba pokucati na više vrata i biti uporan. Organizacija festivala je vrhunska – sve ide u sekundu, nema nikakvih tolerancija kašnjenja ili predugog sviranja bendova. Najimpresivnije na festivalu, osim popisa bendova, su sve te zgrade, skulpture i sve što se nalazi na njemu. Jednostavno, mjesta za slikati se i imati uspomenu za cijeli život. Imao sam prilike posjetiti backstage i VIP/press dijelove festivala i mislim da je to najviši mogući nivo komfora koji se na bilo kojem festivalu može doživjeti.
A za kraj svega ponovo bi naveo zaštitare na festivalu, likove u plavim majicama, koji stoje satima da pomognu publici. Neovisno treba lit it liječnička pomoć, jesi li crowd surfer ili trebaš bilo kakvu informaciju, uvijek su spremni pomoći. Ima (dosadne) ekipe koja crowd surfa po 5-10 puta za vrijeme istog benda i svaki put ih dočekaju i spuste sigurno, uz osmijeh, neovisno o tome što možda i njima idu na živce. Dijele im vodu, daju im ruku, peticu, itd. Iako, kao i većina posjetitelja, slabije govori engleski, pronaći će način da te upute ili daju informaciju koju tražiš. Definitivno jedna od najjačih i najbitnijih karika ovog festivala. Tako da, ako imate priliku, definitivno posjetite Hellfest – najbolji festival „ekstremne” glazbe.
Pogledajte galeriju prvog i drugog dana Hellfesta:
Pogledajte galeriju trećeg i četvrtog dana Hellfesta:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
