Produkcija festivala, izgled štandova za merch, punktova s hranom i cugom, enormne količine vatre kad padne mrak, skulpture Hellfest ‘drvo’ i novi skulptura za Lemmyja Kilemeistera – sve je to jednostavno neponovljivo i najbolje što sam ikada vidio na festivalima. Podsjeća na neke od najboljih scena iz ‘Mad Maxa’, brutalno i divlje.
Hellfest se nalazi u Clissonu u Francuskoj, 1800 kilometara udaljen od Zagreba, pa je prvo pitanje bilo – na koji način najlakše i najjednostavnije doći na festival? Iz iskustva s letovima nakon “normalizacije” situacije s Coronom, problemima s prtljagom, vezama na letovima do Nantesa, itd. odgovor je zapravo bio vrlo očit – autom. Trebalo je natrpati hrpetinu opreme u auto i nakon 20 sati vožnje, došli smo na odredište.
Već prvi dan festivala, ta odluka se samo dodatno potvrdila. Puno bendova imalo je probleme s letovima i prijevozom prtljage. Suicidal Tendenciesima nije došlo ništa od njihovih privatnih stvari, pa su svirali u svojem merchu, Agnostic Front je svirao na posuđenim instrumentima, jer im njihovi nisu stigli, ali definitivni pobjednici su bili Car Bomb, njima nije stigao – pjevač!!!
Temperatura je bila tolika, da su mi se na fotoaparatu skroz odlijepile i otpale zaštitne gumice, koje su do tada preživjele sve vremenske nepogode, uključujući i fotografiranja od 5 sati na -25 Celijusa.
Ali ‘ajmo prvo malo o festivalu. S obzirom na situaciju protekle dvije godine organizatori Hellfesta su još dodali gas i umjesto trodnevnog festivala napravili su festival raspoređen na 2 vikenda. Ovogodišnje jubilarno 15. izdanje festivala sastojalo se od prvog vikenda koji je trajao tri dana i drugog od četiri dana. Festival se održao na šest pozornica i na njemu je nastupio rekordan broj bendova – preko 350.
Plan prije festivala bio je orijentirati se samo na određene bandove, jer sam znao da će biti nemoguće pratiti šest stageva, pogotovo jer tri uvijek počinju sa svirkom u isto vrijeme. Riječ je o festivalu “ekstremne glazbe”, kako to organizator naziva – metalu svih vrsta i podvrsta, punku, hard-coreu i mješavinama svega navedenog. Najveći/najpopularniji bandovi nastupaju na dva glavna stagea. Još tri stagea – Temple, Altar i Valley – su rezervirani uglavnom za „metalce“, ali najimpresivnija je Warzone arena rezervirana za punk i hard-core bandove.
Produkcija festivala, izgled štandova za merch, punktova s hranom i cugom, enormne količine vatre kad padne mrak, skulpture Hellfest “drvo” i novi skulptura za Lemmyja Kilemeistera – sve je to jednostavno neponovljivo i najbolje što sam ikada vidio na festivalima. Podsjeća na neke od najboljih scena iz “Mad Maxa”, brutalno i divlje.
Preko dana sve to izgleda fantastično, ali prava ljepota se vidi tek kad padne mrak i kad počinju sijevati plamenovi vatre, iz svih smjerova. Koncerti počinju svaki dan u 10.30 sati i završavaju u 2 sata ujutro. U biti, fizički, vrlo zahtjevno za sve posjetitelje. Smještaj za festival je najbolje rezervirati godinu dana prije festivala, čim izađu datumi od kad, do kada će se on održavati, s obzirom da festival posjećuje 60.000 ljudi dnevno.
I taman kada je prvi dio festivala krenuo, situaciju je dodatno zakomplicirao val vrućina, s temperaturama od 38, prvi dan, do preko 40 stupnjeva Celzijusevih, drugi dan. Organizator je izdao priopćenje u kojem je dozvolio unos vode i svih tekućina (osim alkohola) na festival. Temperatura je bila tolika, da su mi se na fotoaparatu skroz odlijepile i otpale zaštitne gumice, koje su do tada preživjele sve vremenske nepogode, uključujući i fotografiranja od 5 sati na -25 Celijusa.
Meni najdraže, fotografiranje iz mosh pita, bilo je gotovo nemoguće, radi znoja, vlage i vrućine, objektiv se stalno zamagljivao i fotografije su bile skroz mutne. Ali trebalo je probati, pokušati dočarati atmosferu fotografijama i doživjeti festival na taj način. Na žalost ishod nije bio baš povoljan – nakon 13 sati muzike, s foto-opremom od 20 kg na leđima, 25 prehodanih kilometara u hotel sam došao negdje oko 3 ujutro, s najjačim grčevima u nogama ikada. Nakon neprospavane noći, preostala je samo jedna opcija – bolnica.
Šest sati pretraga i doktor je zaključio da me Hellfest ubio i dao mi recept za izlječenje – slow down. Obilazak ljekarni, nabavljanje kalcija, magnezija, ogromnih količina vode i naravno propuštanje 2. dana, bili su jedino rješenje kako bi se Hellfest misija mogla nastaviti. Treći dan festivala, saznao sam da je još nekoliko fotografa, ili preskočilo drugi dan, kad su temperature bile preko 40 stupnjeva ili ga drastično skratilo. Evo, toliko o tome koliko je jednostvano „samo škljocnuti, dobiješ još i džabe upad“ i da se fotografi samo zajebavaju na festivalima…
U istim problemima bilo je i puno posjetitelja, koji su se javili u najbližu prvu pomoć na festivalu. Pa evo i mali osvrt na publiku – na prvi pogled je vidljivo da je riječ o populaciji starijoj od 25 godina. Znači gotovo da nema tinejdžera (kao npr. u Austriji na Nova Rocku, gdje su oni većina), nema hrpetine pijanih likova koji leže na podu (naravno, uvijek se nađe pokoji), svi su pristojni – Merci – se čuje svaki put kad nekog propustiš ispred sebe i uredno se čeka u redovima 3-4 sata kako bi se kupio official festival merch. Ljudi si međusobno pokazuju poštovanje, nema dobacivanja, čak niti kada su guraš kao idiot (kao npr. ja kad žurim nešto fotkati), WC-i su uredni i čisti, nema čaša po podu, itd. Jedino je problem što su rijetki koji razumiju engleski….
A sad ukratko o bendovima koji su nastupili – Frank Carter je odmah, na početku prvog dana, razvalio. Ulazak u publiku, crowdsurfing, svi su bili nabrijani i znojni. The Offspring sam gledao nekoliko puta, pa sam se odlučio posjetiti Warzone i pogledati nastup No Turning Back. Standardno dobro, bitno je bilo upoznati se s tim stageom, na kojem sam proveo dobar dio vremena za vrijeme cijelog festivala. Povratak na glavni stage kako bi pogledao Dropkick Murphys. Njihovi nastupi su jednostavno uživancija. Pozitivna atmosfera, gomila ljudi u crowd surfingu, bez ikakavih incidenata.
To napominjem iz razloga kako bi pohvalio „dečke u plavim majicama“ s natpisom “Accueil (dobrodošli) Hellfest”, dečke koji su zaslužni za sigurnost posjetitelja na festivalu. Za vrijeme cijelog festivala bili su toliko pozitivni i pomagali svima, da jednostavno nisam mogao vjerovati. Vjerujem da bi svakom od nas u jednom trenutku prekipjelo od siline tih ljudi koji su crowdsurfali, tražili vodu, pokušali ući gdje ne smiju ili nešto slično, ali to se nije niti jednom desilo. Ako bi koji ‘surfer’ otišao u krivom smjeru, s osmjehom bi ga poslali u pravom, nikakva prenemaganja tipa – “kud si kreno’??!!” Zbilja nevjerojatno i svaka im čast. Headlineri prvog dana su bili Deftones i Five Finger Death Punch, ali pravo finale je bilo na Sucidal Tendencies. Energija kojim zrači frontman Mike Muir, iako ga je jako smetalo što nema svoju robu, bila je na nivou – čovjeku je očito falilo dvije godine ne nastupanja i tražio je gdje da izbaci svu svoju energiju.
Treći dan festivala počeo je s Moscow Death Brigade. Iako sam njihov veliki fan, pokazalo se da ih i Francuzi obožavaju. Nastup u 13:35, po malo ugodnijih 35 C. Na Warzone stageu okupilo se jedno 5-6 tisuća ljudi (popunjen gotovo cijeli kapacitet Warzonea), kao i prvu večer na headlinerima Suicidal Tendencies. U principu za hardcore bendove, nevjerojatno puno. Band ima nevjerojatnu energiju, koju prati publika, zbilja fantastičan nastup. Taj dan nezaobilazni su bili Doro Pesch i Running Wild, bandovi koje su slušali moji starci, bandovi uz koje sam odrastao i rijetka prilika za vidjeti takve ikone. Međutim najbolji nastup taj dan imali su Maximum The Hormone, japanski bend koji kombinira metal, punk, hard core i ska.
Svi u bendu pjevaju/histerično urliču (iako je službeno samo 1 pjevač), tako da u niti jednom trenutku ne dolazi do smanjenja energije. Pjevač komunicira s publikom na mješavini japanskog i engleskom, i to zvuči presmješno, ali isto tako, podiže nevjerojatno pozitivnu atmosferu. Na kraju dana, srce me ponijelo ponovo na Warzone i Sick Of It All. Teško je držati se “slow down” tempa u tim trenucima, jednostavno – fotić u ruku i fotkanje iz mosh pita. Crowd surfing, znoj, par dobivenih udaraca – uživancija. Preživio sam 3. dan, legao u krevet i zaspao. 3 dana odmora, do drugog djela festivala i novih avantura…
Nastavak festivala u četvrtak ponudio je otvorenje drugog djela festivala uz Phila Campbella i njegove The Bastard Sons. Osim tog nastupa imao je čast, zajedno s Mikkey Dee-jem, u 1 u noći, nakon njihovog „gostovanja“ na nastupu Scorpionsa, otvoriti novi željezni spomenik njihovom legendarnom fromtmanu iz Motorheada – Lemmyju Kilemeisteru.
Spomenik je bio jedno od najpopularnijih mjesta za selfie na festivalu. Steve Vai je taj dan pokazao svoje umijeće sviranja gitare na svojem nastupu, ali kasnije i na nastupu s Whitesnake. Definitivno najbolji tu večer bili su Helloween. Iako se jedan pjevač, Michael Kiske, požalio da je ćelav i debeo (totalno suprotno stereotipa nekog metalca), nastup je bio vrhunski. Svi hitovi, sa gotovo svih albuma, su bili odsvirani.
Petak je donio preokret – kiša je cijeli dan nemilosrdno padala. Međutim, niti to nije omelo gledatelje da prate nastupe Kreatora, Ministryja, koji u živo zvuče nevjerojatno (definitivno nešto što ne bi slušao doma, ali uživo je neka sasvim druga priča), Alicea Coopera, Nine Inch Nailsa i Megadetha. Nakon kiše puno je lakše bilo pratiti subotnje nastupe – Epice i Nightwisha. Dobar dio dana proveo sam slušajući death metal – Fleshgod Apocalypse, Igorrr i Arcutrus – vizualno privlačne nama fotografima.
I onda jedna velika pobjeda, kao zagrijavanje prije headlinera, nastupili su Airbourne – definitivno najbolji band taj dan. Imao sam ih prilike pratiti već godinama na raznoraznim festivalima i zbilja mi je drago da su od jednog malog australskog hard rock banda, „kopije ACDC“, došli do toga da zagrijavaju publiku, njih barem 50.000, za headlinere. I to su napravili na zbilja najbolji mogući način, što se vidjelo iz reakcije publike. I onda najveće razočarenje dana – Guns’n’Fuckin’Roses.
Axl Rose nije bio u mogućnosti otpjevati gotovo ništa od svih tih hitova koje su kroz cijelu svoju karijeru snimili. Zbilja se trudi, i pokušava izvući maksimum, ali… Tu ga je malo spašavao Duff McKagan, koji sada ima puno značajniju ulogu u bandu, ali ni to nije bilo dovoljno. Jednostavno band koji uživo treba izbjegavati…. Znao sam da će kraj dana na The Exploited to sve popraviti. Wattie se oporavio od svih (zdravstvenih) problema i organizirao nabolji trenutak Hellfesta – pozvao je cijeli Warzone na stage. To nitko nije očekivao, i sam Wattie je priznao, da to na Hellfestu nitko nikad nije napravio. Krš i lom, Sex & Violence i Punks not Dead….
I onda oproštaj od festivala u nedjelju – kalifornijski hardcore dan. Redom – Terror, Lionheart, pa Ignite, na Warzoneu. Svi su dali svoj maksimum i uživali u količini publike (svi bandovi su priznali da rijetko nastupaju pred tolikim brojem ljudi) i količini energije koju su dobili povratno. Mosh pit na svakom od bandova, neki od članova bandova su završili u publici, jer je to ipak hardcore i ne može se ostati na stageu. Nakon toga na glavnom stageu Sabaton je bio „predgrupa“ za Metallicu. Sjetili su se svog prvog nastupa na Hellfestu, kada pjevač Joakim Broden, nije mogao pjevati jer je izgubio glas, pa je cijeli band učio tekstove, da bi iskoristili pruženu priliku. Zahvalili su se organizatoru, da su ih nakon nakon tog nastupa ipak još nekoliko puta zvali.
I onda Metallica – smanjili su količinu komunikacije s publikom, što je po mojem subjektivnom mišljenju najbolja stvar. Nema više toliko onih „Metallica family“ sranja. Svoj nastup su odradili maksimalno profesionalno, set lista nikad bolja, gotovo sve stare stvari, možda tri novije i to je to. Skoro dva sata „Best of Metallica“, iako svako od nas ima svoje favorite. Za kraj festivala veliki vatromet uz tri pjesme od Iron Maidena, Black Sabbatha i AC/DC. Jesu li su to headlineri za slijedeći Hellfest koji će se održati od 16 do 18. lipnja 2023. tek ćemo saznati.
Pogledajte mega galeriju: Hellfest, 17.-26. lipanj, Clisson, Francuska
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
