Po svršetku koncerta Herbieja Hancocka u dupkom punoj (1800 sjedećih mjesta) velikoj dvorani zagrebačkog Vatroslava Lisinskog, među dijelom publike promrmorila je otprilike ovakva dvojba: je li neočekivana, ‘velikom’, ‘važnom’ koncertu svjetskog jazz uglednika prvoga ranga neprimjerena, odnosno iznenađujuća doza opuštene petljancije pokvarila ili poboljšala ukupni dojam?
Dakle, vizualno, a ni, recimo, činjenično, nastup Herbiejea Hancocka u Lisinskom nije bio otjelovljenje superpodmazanog profesionalizma, kako se kaže, prve svjetske klase. No važnije pitanje od toga je: Je li sve to imalo narušilo prvorazrednost glazbe koja je izlazila ispod prstiju američke četvorke? Prema dojmu potpisnika ovih redaka – ni zerine zere zeru. Dok je Hancock mučao, ostala su trojica „šišala sve u šesnaest“. Kad je Colaiuta stao, vrhunska je glazba i nadalje nezaustavljivo navirala. Dok je, s „klavitarom“ na ramenu čekao da se pronađu ispravne žice i kablovi te da se spoje kako valja, a glazbalo proradi, Hancock je sad prebrao po Korgu, sad po koncernom klaviru, a zvučalo je kao da sve ide po planu.
Uostalom, tzv. plan velikog dijela džezističke svirke, muziciranja štoviše, ionako je tek okviran i labav, a čuda se mahom događaju u onome neplaniranome. U međusobnom osluškivanju, reagiranju, prilagođavanju, poticanju. Ovom je, eto, zgodom neplaniranoga vjerojatno bilo nešto više nego što je uobičajeno, a društvo je suvereno vozilo možda i mrvičak manje poznatim terenima. Da su sve klavijature funkcionirale po P. S.-u ilitiga po ‘pravilima službe’, koncert bi zvučao drukčije. No, „uvijek drukčije“, nikad reproduktivno, nego nesputano, ionako pripada osnovnoj umjetničkoj filozofiji dobrog dijela jazz izraza.
Na tehničke se neprilike, stoga, može gledati kao na bonus doprinos zanimljivosti i neizvjesnosti, ne samo glazbenom nego i u općem doživljaju, jer skakutanje i „prikradanje na otvorenom“ Hancockova tehničara te došaptavanje njih dvojice – katkad i s mikrofonom uz usta, da svi čuju, što je bio Hancockov duhovit prinosak smiješnom aspektu situacije – unijelo je dašak igrokazne zabavnosti.
Na mjestima na kojima su bili smješteni akreditirani predstavnici medija, sektor parter, sredina, dvadeset do trideset metara od pozornice, desetak metara ispred miks-pulta, zvuk je bio odličan. U dubljim tonovma pomalo mutan Genusov električni petožičani bas, nezvonko podešeni Colaiutini bubnjevi i Louekeova gitara koje je često zvučala poput klavijatura, bili su naizgled nesrazmjerno nadglasani Hancockovim klavijaturama, no njihov je zvuk bio tako jasan, čist i zvonak, a njegov način sviranja takav da je cjelokupna auditivna slika bila besprijekorno meka, čvrsta, moćna, podatna… Već prema potrebi.
Premda službeni popis pjesama sadrži devet jedinica („Actual Proof“, „Seventeen/WaterMelon Man“, „Come Running To Me“, Lionel – Solo, Herbie Solo, „Speak Like A Child“, „Cantaloupe/Flying/Cantaloupe“, „Rockit“ i „Chameleon“) gotovo dvosatni nastup u Lisinskom donio je pet cjelina od kojih nijedna nije trajala kraće od petnaest minuta, dok su se one od dvadeset-trideset – najvećma uz dosta čvrstu, donekle stadionskom/power rocku nagnutu bubnjarsku vožnju, bez „razilaženja“ i slobodnog raspršivanja, osim kad je Colaiuta čarobno prebacivao kompoziciju u drugi kolosijek – razigrale i razmahale do najviših džezističkih vrhunaca sklada u osobenosti, jedinstva u slobodi, zajedništva u individualnosti.
Generacijski šaroliko društvo sumišljenika kompatibilnih senzibiliteta i energija – Hancock je rođen 1940., Colaiuta 1956., Genus 1966., a Loueke 1973. – primjerenom je unesenošću brodilo pučinama oceana i galaktika kreativnih ideja svoga vrloga kapetana i oslikalo sve važnije faze njegove šarolike, više nego polustoljetne karijere, dominantno u duhu elektro-svemirsko-psihodeličnog jazz(-rocka) s početka sedamdesetih.
Da tehnika nije djelomično zakazala, zacijelo ne bi bilo isto. No bi li bilo bolje ili lošije – koliko takav bend uopće može biti loš(iji) – tko zna?
(Velika dvorana KD Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 26. studenoga 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
