‘Hitchcock’ – ekranizacija nedostojna filmskog velikana

Zadnjih nekoliko mjeseci su svijet biografskog filma obilježile dvije velike ličnosti: Abraham Lincoln i Alfred Hitchcock. Na žalost, samo jedan od ovih velikana je dobio dostojnu ekranizaciju, dok će drugi na svoju morati još malo pričekati.

'Hitchcock'

Niti Lincoln niti Hitchcock do ove godine nisu imali kvalitetnu prezentaciju na filmu. Bilo je tu nekoliko uglavnom solidnih TV filmova, pokoje pojavljivanje kao sporedni lik u drugim djelima, pa čak i suluda eskapada ekstravagantnog Kazahstanca Bekmambetova (Abraham Lincoln – lovac na vampire). Ali veliki američki predsjednik je dočekao svoj trenutak, a Lincoln se pokazao kao jedan od najboljih filmova protekle godine. S druge strane, „Hitchcock“ je ostao prilično marginaliziran, kako od publike, tako i od kritike, i malo tko je imao riječi hvale za ovaj film. Činjenica jest da kod velikih ličnosti sati i pol vremena nije niti približno dovoljno za hvatanje pravog opsega čovjeka i njegovih djela. Zato se filmaši odlučuju za prikaz određenog dijela života svojeg lika, koji ga je na neki način posebno zadužio. Lincolnu je to bilo poništavanje ropstva, dok je Hitchcocku to zasigurno rad na filmu Psiho.

Radnja se tako odvija u vrijeme neposredno prije, te za vrijeme snimanja ovog kultnog, i po mnogima najboljeg Hitchcockova filma. Samog velikana tumači, ne manje veliki, Sir Anthony Hopkins, kojem je ovo vrlo lako mogla biti uloga života. Ali cipele iz Kad jaganjci utihnu je ipak prilično teško popuniti. Njegova vjerna pratilja i najveća obožavateljica, supruga Alma Reville (Helen Mirren) mu je te davne 1959. godine velika potpora u snimanju šokantnog filma temeljenog na (ne)djelima američkog serijskog ubojice i psihopata Eda Geina (koji je u knjizi po kojoj je Psiho rađen preimenovan u Normana Batesa). Gotovo nitko nije vjerovao u uspjeh ovog filma, čak niti glavna glumica, lijepa Janet Leigh (Scarlett Johansson), ali je Hitchcock toliko vjerovao u njega, da je stavio sav svoj imetak i reputaciju na kocku, kako bi snimio svoj najveći film. Usput se morao boriti s uvijek neugodnim šefovima studija, udvaračima vlastitoj ženi (izvrsni Danny Huston), kivnim glumicama (Jessica Biel), pa čak i samim Edom Geinom (Michael Wincott).

Koliko god se ovo na papiru činilo kao zanimljiva premisa, sam finalni proizvod je sve osim toga. Ako bi se trebao opisati jednom frazom, onda bi to zasigurno bila: “film o mnogo toga i o ničemu”. Niti jedna stavka ovog filma nije obrađena kako bi trebalo, a prvi i očiti dokaz je snimanje samog filma Psiho, koje je popraćeno sa cijele četiri scene. Zatim imamo ‘romansu’ između Alme i njenog udvarača, također u otprilike 5-6 scena. Pa onda malo Hitchove opsjednutosti fatalnim plavušama u vrtoglave četiri scene. Sve to je ispresijecano nelucidnim maštarijama u kojima sam Hitchcock ulazi u Geinov mozak, a ovaj pak ulazi u njegov. Između toga je jedna velika hrpa ničega, ili bolje rečeno, skupina ljudi koji se pojavljuju i odlaze s ekrana ne dajući gledatelju apsolutno nikakav podražaj.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3rQuRLERl6A[/youtube]

Nije loše da se priča grana u nekoliko smjerova, ali oni u nekom trenutku moraju kongregirati kako bi sve to imalo smisla, što u „Hitchcocku“ nije slučaj. Takav način pričanja priče vrlo brzo izaziva dosadu, te je krajnje teško pratiti radnju kada se na ekranu ništa zanimljivo niti ne događa. Jedan od najvećih redatelja svih vremena, u vremenu kada je snimao jedan od najvećih filmova svih vremena, prikazan je toliko pojednostavljeno, da više paše nekom teen serijalu nego ozbiljnom filmu. Primjerice, u filmu je više puta spomenuta Hitchcockova infatuacija plavušama, no niti u jednom trenutku se niti ne pokušava dublje ući u tu njegovu strast. Dakle, ako uzmemo u obzir da ovo u biti nije film o samom snimanju filma nego o Hitchcocku za vrijeme snimanja tog filma, onda bi se barem na tom, krucijalnom pitanju valjalo malo više zadržati. Hitchova opsesija ‘pomaknutim’ i morbidnim? To je, složiti će se mnogi, jedna od njegovih najvećih mana (ili vrlina, kako se na to gleda). Ipak, u ovom filmu je to prikazano doslovno kroz jednu scenu, a ostatak je tek slab pokušaj da se nešto natukne. Biografije nikako nisu vrsta filma koje dozvoljavaju natuknice i subjektivne vizije redatelja i scenarista. Redatelju Sachi Gervasiju (prije ovog filma je režirao samo izvrsni dokumentarac o grupi Anvil), se u jednu ruku mora i čestitati što je skupio hrabrosti da za svoj prvijenac snimi potpuno neklasičan film o jednom potpuno neklasičnom liku, ali kako bi se bejzbol terminologijom reklo, bio je to zamah i promašaj. Neke priče jednostavno zahtijevaju određenu vrstu i stil režije. Tu se ponovno moram vratiti na Lincolna, jer je upravo taj film dokaz kako se biografski film mora raditi. Ili se snima spora, secirajuća drama koja portretira lika kakav on stvarno i jest, ili se pak radi neki ludi spin-off, koji sa svojim slavnim protagonistom dijeli samo ime. Ali raditi film koji je između definitivno nije pravi put. Istina, Hitchcock je uvijek bio relativno vesela ličnost sa prilično pomaknutim umom, ali upravo taj pomaknuti um i privlači gledatelje i obožavatelje, kako onda, tako i danas, 33 godine nakon njegove smrti. Gervasi je od toga napravio lakoperni filmić koji nam uistinu ne govori apsolutno ništa novo o samom maestru i njegovom Psihu, te štoviše, daje potpuno krivu sliku o cijeloj toj priči. Tu i tamo mu se omaknuo pokoji kvalitetni hommage, poput kultne siluete debeljka ili sporog pozdrava, ali sve su to samo djelići zbog kojih mi je još više žao što nisu iskorišteni u kvalitetnijem filmu. Sir Anthony Hopkins je svoj dio posla odradio vrlo dobro, premda se mora reći da je to daleko od briljantnosti. Skinuo je stas, gestikulaciju, pa čak i mimiku, ali njegov portret jednostavno nema duše, nema onaj touch na kraju koji bi ovu ulogu učinio velikom.  Isti slučaj je i s Helen Mirren, kojoj ovakva uloga i nije bila neki veliki izazov, tako da se nešto vanserijski nije niti moglo očekivati.

Na kraju ponovno ostaje gorak okus, jer fanovi tvorca nekih od najvećih trilera svih vremena će ostati zakinuti za kvalitetan uvid u njegov život (ili barem jedan djelić tog života), a one koji o Hitchcocku kao redatelju ne znaju ništa, ovaj film sigurno neće potaknuti da pogledaju neki od njegovih klasika. Ovo je školski primjer filma koji jednostavno ne može naći svoju publiku, jer ju zapravo niti nema.  Da kojim slučajem film ne nosi ime velikog barda i njegov lik i djelo, možda bi prošao kao zanimljiva razbibriga. Ovako je samo pljuska u lice i još jedan u nizu neuspjelih eksperimenata.

Ocjena: 5/10

(Fox Searchlight Pictures, Cold Spring Pictures, Montecito Picture Company; 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X