Hladno pivo u Domu sportova – ful biti kul do kraja

Tko god pita kako je bilo u četvrtak na prvom od dva oproštajna koncerta Hladnog piva u maloj dvorani Doma sportova, vjerojatno unaprijed zna odgovor koji ću pretočiti u retoričko pitanje: „A kad je to Hladno pivo uživo podbacilo?“.

Osobno, ja se ne sjećam te situacije, još otkada sam ih prvi put gledao u zimu 1992. u samoborskom kafiću RM preuređenom za svirke. I tada je zbog Hladnog piva iz Zagreba u obližnji Samobor doputovalo dovoljno pankera pa da nastane lom u prostoru u kojem je dotad ‘najveća zvijezda’ bio lokalni bend Slutim konje. Tih prvih ratnih godina gledao sam i kako se ti Gajničani iz gradske periferije na svakom koncertu u Jabuci dokazuju kao predgrupa koja je redovno svakom bendu nakon uzimala show, sve dok nije svima postalo jasno da Hladno pivo moraju svirati posljednji.

Oni sami prvi put su mislili da su podbacili kad su dobili Porin za debitantski album „Džinovski“ na tada, također debitantskom izdanju tek ustanovljene nacionalne glazbene nagrade. Te večeri su se skoro raspali nakon svađe u hotelskoj sobi oko toga je li ih u tom trenutku progutao mainstream. S današnje pozicije to dakako zvuči naivno smiješno, no u toj prvoj ozbiljnijoj unutarnjoj krizi vjerojatno je iskovano Hladno pivo kao bend koji se neće bojati slave, ali i koji neće odstupiti od svog (pankerskog) puta.

Sve od tada, pa do danas bio je uglavnom općepoznati veliki put benda koji je u hrvatski mainstream doveo punk filozofiju, gdje je ona i ostala kao jedan od simbola nepokorenog urbanog duha Zagreba, u maloj zemlji kirbaja i kotlovine skrojenoj po mjeri HDZ-a i „obitelji dvjesta“. Bili su jedan od prvih bendova Fiju Briju generacije iz devedesetih koji je s „Da“ mogao odgovoriti na ono uvijek nemušto ponavljano neugodno novinarsko pitanje mladim sastavima: „Možete li živjeti od glazbe?“

I čaksu i u tom skoro zadrugarski posloženom poslovnom modelu provocirali nepošteni i bespoštedni hrvatski divlji i pljačkaški kapitalizam. Upravljali su uspješnom velikom karijerom u maloj zemlji i u 35 godina postojanja održali dignitet, a da se ne govori da su i zacrtali i betonirali put regionalne rock atrakcije bez da su prvotno bili popularni u vrijeme Jugoslavije. Bili su i ostali glas onog što bi se moglo nazvati normalnom Hrvatskom. I dalje drže rekord za najveći održani solo koncert u Zagrebu, onaj koji se dogodio na Jarunu 20. rujna 2008. godine, kao što su i jedini bend svoje generacije koji se odvažio napraviti samostalni koncert u Areni Zagreb 2011. godine.

„Ovaj mali Dom sportova… Ovo je nekako pravo mjesto za nas. Ovdje su nas po prvi put gledali naši roditelji nakon „Šamara“ kad su došli vidjeti da to što radimo ima smisla“, rekao je sinoć Mile Kekin oduševljenoj publici, možda nesvjestan činjenice da se u toj istoj dvorani i puno prije „Šamara“ zapečatio svoj karizmatski put, čak desetljeće prije. Ovaj autor je i tada bio prisutan. Više se ni ne sjećam povoda, osim da se radilo o još jednoj u nizu ‘koncertnoj’ redaljki mladih bendova s početka devedesetih. Tadašnji koncertni redari nisu bili civilizirana sorta kao današnji, već bitange koje su se voljele fizički iskaljivati na pankerskoj i metal populaciji. Na tom koncertu je u šaketanju klinaca iz publike posebno bio agilan jedan redar tijekom svih nastupa, pa je u tom stilu nastavio i kad se Hladno pivo popelo na pozornicu. No Mile je tada bio jedini frontmen koji je popizdio na takav odnos, obratio se ‘uvoditelju reda’ i pozvao publiku iz prvih redova da se slobodno pridruže bendu na pozornici i uživaju u stage divingu. Taj moment zabilježen je i kamerom, te je kasnije postao dio prvog spota „Buba švabe“, ujedno i najvećeg hit singla s tadašnje „T.R.I.P. Zone“ kompilacije.

Možda je zbog svega navedenog mala dvorana Doma sportova posebno prirasla srcu Hladnom pivu, no činjenica je da bi ovo oproštajno slavlje (kako ga mnogi doživljavaju) svoju pravu dimenziju imalo u susjednoj velikoj dvorani, da kojim slučajem Zagreb nije u potresu, po svoj prilici zauvijek, ostao bez nje jer je stradala i nesigurna je poput derutnih tribina stadiona Šalata. Na stanju u metropoli podsjetila je i sinoć izvedena „Bačkizagre stuhpa šeja“, koja ne samo da je bila desetljećima najbolji opis kako ‘strukture furaju grad’, već sad zvuči i kao davno proročanstvo obzirom da je ‘bačkizagre stuhpa’ po svim kasnijim rekonstrukcijama izdahnuo u jahačkom galopu.

Najboljih momenata sinoć bilo je dosta, ako se uzme u obzir da je zborno pjevanje bilo konstanta, osim kad je u prvom satu (od dva i pol, koliko je trajao koncert) bend bio u narativu nekih općenito slabije prihvaćenih pjesama s kasnijih albuma gdje je društveni komentar u drugom planu spram emotivnih, ljubavnih, stanja.

Posebno oduševljenje u dvorani je zavladalo kad je Mile iz publike izvukao stanovitog Zvonu – mladića za dvije glave višeg od njega, da bi (u već tradicionalnoj maniri koncerata Piva) odrepao stihove Ede Maajke u „Teško je ful biti kul“. Zvone je neočekivano oštro sasuo rime bez trunke treme kao da se danima pripremao i valjda satima prije koncerta ‘kampirao’ u prvim redovima da ne izgubi poziciju prije Miletovog ždrijebanja dobrovoljaca. Publika je reagirala glasnije nego kasnije na „Planetu“, „Politiku“ i „Zimmer frei“, u biti, sve dok opet nije došao fokus na posvetu hrvatskom šljakeru. Mile je naime „Konobara“ posvetio svim onima s litrama piva natrpanim konobarima koji su se konstantno probijali kroz masu u krcatoj dvorani.

‘Posljednja runda’ Hladnog piva na rasporedu je i danas u istoj dvorani. Što će biti nakon toga, teško je predviđati, jer Hladno pivo je napunilo puni 35-godišnji radni staž na ‘braniku normalnog’ u ovoj zemlji. Ako se odazovu i na „Penzija calling“, tko im uopće može zamjeriti? Samo oni znaju kako je teško ful biti kul kraj ovakve domovine.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute