Nakon sedam godina obnovljena je suradnja Hornsman Coyote i Del Arno Banda na zajedničkom albumu koji se s pjesmama na srpskom jeziku upadljivo razlikuje od svega što je Nemanja Kojić napravio u solo karijeri.
Postnovovalni Beograd nije imao formiranu reggae scenu, ali uvijek je bilo bendova koji su pokušavali nešto napraviti u reggae fazonu. Nisu to bila epohalna ostvarenja poput punk dub klasika Šarla akrobate „Ona se budi“ nego samo zanimljive skice s idejama kako bi se mogla razvijati domaća reggae muzika.
Prezentirali su ih duo Naya u radijskom pop reggae hitu „Lidija“, Via Talas i njegova „princeza od Dedinja“ Mira Mijatović kroz dopadljivi lovers rock „Banana Reggae“ i Du-Du-A u slabo shvaćenoj pjesmi „Irie“, koja je zbog raggamuffin featuringa ipak zvučala previše drugačije od svega što se moglo naći u katalogu Jugotona iz 1984. godine.
Mnogoljudni Del Arno Band, okupljen oko braće Jovana i Vladana Matića, došao je na red nešto kasnije i zaronio puno dublje, prije svega u roots reggae zvuk na tragu Boba Marleya, Petera Tosha i Burning Speara. Kad je 1990. godine, u produkciji Bajaginog basiste Cveleta, izbacio prvu kazetu „Igraj dok te ne sruše“ Del Arno je već imao nekoliko prepoznatljivih karakteristika: solidan reggae riddim, dobar vokal, jaku brass sekciju i sasvim neuvjerljivu liriku. Najraniji pokušaji braće Matić da svoju totalnu privrženost rastafarijanskoj subkulturi prikažu kroz domaću reggae poetiku zvučali su prilično naivno, pogotovo za zahtjevniju novovalnu publiku koja je reggae zapravo otkrivala preko Haustora i antologijskih Sacherovih pjesama.
Bolji dojam ostavili su na albumu „Reggaeneracija“ iz 1995. godine makar ni u tom izdanju njihov najjači adut nije bio autorski rad nego izvrsna obrada Haustorove „Treći svijet“. „Reggaeneracija“ je donijela još neke promjene. Ekipa je dodatno proširena, ubačeni su ženski prateći vokali, na klavijaturama je gostovala Margita Stefanović, a novi trombonist u bendu bio je tinejdžer Nemanja Kojić predstavljen kao Hornsman Coyote. Za njega je svirka s Del Arnom bila inicijacija u roots reggae iako će narednih godina biti puno više zaokupljen razradom žestokog punk metal reggae crossovera s matičnim bendom Eyesburn, gdje je počeo kao gitarist, a nastavio kao pjevač i trombonist.
Poslije jednog zagrebačkog koncerta Eyesburna u Tvornici pojavio se s trombonom u starom Attacku i nepozvan upao na kasnonoćni dub reggae session amsterdamskog King Shiloh Soundsystema. Rastafarijanci iz Shiloha najprije su ga začuđeno promatrali, ali su nakon par improvizacija na trombonu skužili da bi to mogao biti njihov čovjek. Eyesburn se već dokazao kao regionalna koncertna atrakcija kad je Coyote ostavio bend u dugotrajnoj hibernaciji i zaputio se u London na usavršavanje u UK reggaeu.
Prvu pravu priliku na tom polju pružio mu je kultni dub reggae producent Donette Forte (Jah Works) s kojim je snimio perfektan instrumentalni album „Brass Roots“. Potom je Hornsman Coyote napravio respektabilnu karijeru kao session muzičar u globalnom reggae undergroundu, gdje je potražnja za vrhunskim trombonistima uvijek veća od ponude.
Preostali jamajčanski stari majstori poput Vina Gordona (The Wailers) nikako se ne mogu odazvati na sve pozive, pa trombonisti pozvani na snimanje obično dolaze iz jazz tabora. Virtuozni su muzičari, to nikad nije bilo sporno, ali oni nisu glavom u reggaeu i zato je Kojotova specijalizacija sve više dolazila do izražaja. Imao je itekako zapažene angažmane u old school projektima s velikim facama kao što su Max Romeo, Prince Alla i Lee Scratch Perry, a tražili su ga i aktualni roots’n’culture izvođači Lutan Fyah i Ras McBean.
U međuvremenu je neumorno radio na solo karijeri koja se protegnula na desetak instrumentalnih i vokalnih albuma, hrpu singlova i 10-inchera, omiljenog formata u dub reggae diskografiji. No, nikad nije zaboravio kako je njegova reggae odiseja započela u Del Arno Bandu, pa se 2017. spremno odazvao pozivu Jovana Matića za snimanje vokalnog dueta „Još uvek ima nade“, najavnog singla za Del Arnov povratnički album „Ako ne znaš šta da radiš“.
Sedam godina kasnije njihova suradnja je obnovljena na zajedničkom albumu „Iznova počinjem“ koji se s pjesmama na srpskom jeziku upadljivo razlikuje od svega što je Hornsman Coyote napravio u solo karijeri. Ovo je još jedan pokušaj stvaranja originalne domaće roots reggae poetike i opet je samo djelomično uspio, što je zapravo jedini hendikep albuma „Iznova počinjem“. Sve drugo je odrađeno na zavidno visokom nivou. Kojotovi dubovi zalijepljeni na svih osam pjesama vrlo precizno ilustriraju nagomilano iskustvo iz internacionalne dub produkcije.
Svirka današnjeg Del Arno Banda očito više odgovara njegovim afinitetima od pratnje bavarskog sastava House of Riddim s kojim je snimio prethodni instrumentalni album „Madman Slide“. Nakon višestrukog pomlađivanja ekipe Del Arno nije ostao ukopan u boljoj prošlosti, sad je izloženiji recentnijim utjecajima frankofonog afro reggaea Alpha Blondya i Tiken Jah Fakolya, a baš je to Kojotu trebalo za album „Iznova počenjem“. Doduše, trebalo mu je je i više jakih pjesama jer će od ponuđenih osam dulji rok trajanja vjerojatno imati imati samo introspektivna uvodna tema „Deja Vu“ i ganja tune „Dekriminalizacija“.
S druge strane blijedunjavi najavni singl „Investitorski bageri“ donosi neuvjerljiv iskorak u društveni angažmana, dok „Postanimo bolji ljudi“ zvuči kao nekakav rastafarijanski self-help i za sobom neminovno povlači pitanje može li se višedesetljetni problem s domaćom roots reggae poetikom efikasnije riješiti. Rijetki su to uopće pokušali, ali neki su kao Sassja („Jemen“, „Ostavi da gori“) ipak postigli impresivnije rezultate od Kojota i Del Arna.
Ocjena: 7/10
(Odličan hrčak, 2024)