Portlandski bend Horse Feathers predvođen Justinom Ringleom se koncertom u Močvari po drugi put predstavio zagrebačkoj publici.
Portland, Oregon je po mnogim američkim piscima moderne američke povijesti posljednji bedem obrane američkog sna – onog slobodarskog, a ne onog kapitalističkog. Grad između Seatllea i San Francisca bio je mjesto gdje su se povukli hipici nakon što je, kako je to napisao Hunter S. Thompson ‘pao San Francisco’, kao što je dugo bio i jedino utočište za Hell’s Angelse nakon što su bili prognani iz svakog grada Zapadne obale. Portland je bio i ostao mjesto s jakim studenstkim pokretom, stoga ne čudi kako je zadnjih deset godina postao destinacija velikog broja američkih glazbenika i umjetnika svih profila. Uostalom svjedoci smo posljednjih godina da je to centar americane tj. današnje folk scene.
Jednostavno se osjeti kad na pozornici nastupa američki bend iz Oregona općenito – kao da u skladu pomirene djeluju mormonska minucioznost i weltscmerz potomaka hippie generacije. Upravo tako zvuči Horse Feathers predvođen pjevačem i gitaristom Justinom Ringleom. Grupa koja je spoj gudačkog trija, bubnjara i akustike bendža i gitare. Horse Feathers svojom glazbom snažno ocrtavaju obrise duše Amerike, naizgled hermetični u pristupu, ali ekspresivni u tekstovima u kojima dominiraju misli običnog čovjeka zarobljenog u mašineriji modernog svijeta. Angažiranost Horse Feathersa nije eksplicitna, ali je dojmljiva posebice kad se propituje egzistencijalizam kroz stihove „Jesmo li uistinu ono za što smo plaćeni?“.
Akustika benda je također nešto za svaku pohvalu. Ringle pjeva tiho kao da sebi za dušu mrmlja nešto od Crosby Stills And Nash-a, tako da skoro nevjerojatno zvuči sam osjećaj da ga se može lako razumjeti, kao što i dvije violine (pa čak i prelasci gudalima po velikim pilama, što je također dio zvučne slike ovog eklektičnog benda), čelo i bubanj prate svaki njegov udah i izdah. Grupa posjeduje dinamiku jazz sastava. Jednako efektno bi zvučali i na gigantskoj festivalskoj pozornici, klubu ili na uličnom sessionu. Fluidni su u svojim glazbenim zapletima i raspletima i može se reći da je ovo bio prvi hvalevrijedan folk koncert nakon prošlogodišnjeg gostovanja Fleet Foxesa.
Ringlea je u kišnu nedjelju večer u jednom od svojih rijetkih obraćanja publici zanimalo i koliko njih je gledalo Horse Feathers na koncertu u Ksetu prije dvije godine, vjerojatno ponukan time je li bend ostavio neki značajniji trag prilikom prvog gostovanja. Na što je nekolicina njih iz publike na njegovo zadovoljstvo podignulo ruke.
Dobra odluka za koncert u Močavari bila je i ta što je bio sjedećeg karaktera što je svakako više pridonijelo boljoj koncentraciji i užitku slušanja glazbenog noira Horse Feathersa koji je upravo pred nadolazeći Novu godinu predstavljao album „Cynic’s New Year“.
Kao predgrupa je nastupio zagrebački rock dvojac Lady Friends And Flowers, grupa koja je čak imala i mogućnost predstavljanjana SXSW festivalu u Austinu, odnosno jednom od najutjecajnijih glazbenih događaja. No nekako njihova komornost kao da se nije uspjela probiti s pozornice. Pjevačev engleski bio je slabo razumljiv, iako to nije trebao biti slučaj, a pala je neka nemušta šala na račun kulinarskog showa jedne komercijalne televizije, valjda kao komentar što stolci u Močvari nisu bili u potpunosti popunjeni. Lady Friends And Flowers još boluju od previše intelektualiziranja, a premalo glazbe. Nisu uzletjeli, nisu se podigli, nisu iskoristili glazbu kao sredstvo otpuštanja muke, što je Horse Feathers postigao čim je zasvirao.
Zbog Horse Feathers je ta kišna zagrebačka večer s početka prosinca transcedentno podsjećala na Portland, iako nikad nisam kročio ulicama tog grada. Uz takav koncert to nije bio nikakav problem.