‘Tri priče o besmislu’, naziv je izložbe koja je skoro odmah po otvorenju na prvom PRESS Film Festivalu u Kostajnici skinuta, nakon što je Europarlamentarka Marijana Petir progovorila o sasvim drugim stvarima te večeri 26. rujna. Zahvaljujući zalaganju Hrvatskog novinarskog društva, izložba će se moći od danas pogledati u Novinarskom domu u Zagrebu. Ravno do dna porazgovarao je o svemu s autorom izložbe Hrvojem Polanom.
Hrvoje Polan poznato je ime u fotografskim i fotoreporterskim krugovima. Započeo je karijeru tijekom 1990-ih u Feral Tribuneu, a potom svoj profesionalni put gradio u Reutersu i Agence France Presseu za koje je pokrivao svjetska krizna i ratna žarišta. Polan je tijekom ljeta dobio poziv od Danka Pavlića da s izložbom svojih fotografija sudjeluje na prvom izdanju PRESS Film Festivalu kojeg je u rujnu Pavlić organizirao u Kostajnici. Iako je postavljanje radova i suradnja s lokalnim institucijama tekla po planu, izložba „Tri priče o besmislu“ skinuta je bez obrazloženja dva dana nakon predstavljanja, tj. nakon govora Marijane Petir, zastupnice u Europarlamentu, vanjske članice Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora i potpredsjednice Hrvatske seljačke stranke, koji su prisutni gosti panel diskusije okarakterizirali kao govor mržnje o čemu je detaljno izvještavao Fairpress.eu. Jedan od sudionika panel diskusije bio je i književnik Edo Popović koji je taj njen istup okarakterizirao kao „Govor neznanja, duhovne i intelektualne ograničenosti”, a lomila su koplja proteklih mjesec dana i unutar samog HSS-a o toj neugodnoj situaciji u kojoj je na stranu Hrvoja Polana i njegove izložbe stalo i Ministrstvo kulture i posebice Hrvatsko novinarsko društvo, koje je fotografu ponudilo da izložbu postavi u Zagrebu, a kao epilog „Tri priče o besmisla“ moći se će od petka 23. listopada pogledati u Novinarskom domu. Povodom toga razgovarali smo s Hrvojem Polanom i tome što se zbivalo krajem rujna u Kostajnici na PRESS Film Festivalu.
„Znaš nije to tako jednostavno prikazati izložbom besmislenost rata, ali pokušat ću.“ – izjavio je Polan dva mjeseca prije po početka PRESS Film Festivala organizatoru Danku Pavliću.
„Dva mjeseca sam razmišljao i radio na konceptu i odlučio da izložba to ispriča kroz tri priče. Jedna priča govori o Gazi i tamošnjoj djeci gdje ogromni broj djece pati od PTSP-a. To su strašni brojevi. 45 posto djece do 19 godina pati od teškog oblika posttraumatskog stresa, a daljnjih 35 posto pati od umjerenog PTSP-a. To su užasne stvari i te brojke su bile navedene i na izložbi. Druga priča govori o američkoj okupaciji Iraka i što se tamo dogodilo, koliko je ljudi poginulo, koliko je siročadi i općenito koji kaos tamo vlada i treća priča govori o izraelskom zidu prema Palestini, sukobu gdje su isto brojke nastradalih grozne. Inače ta statistika je brutalna disciplina… Svi smo mi nekad pročitali te brojke, ali sve to ti se čini suhoparno dok u se, recimo, ne pogleda u kombinaciji s fotografijama. Tada to djeluje zastrašujuće. Znam i svoja iskustva… Znalo se dogoditi kad sam se vraćao iz Gaze da me puno ljudi pitalo kako je tamo i kad će tamo biti mir, a tamo vidiš tu djecu i znaš da su svi u komi… I što to donosi budućnosti? Kakav svijet ostavljamo iza sebe? Nikakav“, izjavio je Hrvoje Polan.
Kako su tekle pripreme?
Hrvoje Polan: Složili smo izložbu u jednoj velikoj te stare austrougarske zgrade u kojoj ima krasnih dvadeset učionica. I sve je bilo dogovreno i s Mirjanom Lahovsky ispred Turističke zajednice Kostajnice. Ona je još par puta dolazila s prijedlozima gdje bi to sve trebalo biti, i mi smo se složili s njom. Na početku sam Danka pitao kako da mu općenito pomognem oko festivala, dakle pozvanje ljudi i pomoć oko gostiju za panel diskusiju.
Dakle na izložbi nije bilo niti jedne fotografije koja se ticala ovdašnjih balkanskih ratova koje si također svojevremeno pokrivao, što za Reuters, što za Feral Tribune?
Hrvoje Polan: Ne. Dva mjeseca sam razmišljao kako taj besmisao rata prikazati. Ima puno načina kako to pokazati. Naoružanjem, vojskom, pucnjavom… Odlučio sam se za pristup iz rakursa žrtve i tražio sam materijal za te tri priče. Nisam se nosio time da tu treba favorizirati neki sukob kao što je bio onaj naš. Kad sam složio te tri priče, to je jednostavno ispalo tako kako je ispalo. Uostalom, i kad se tu kod nas događao rat, ja sam tek bio u povojima i nisam se još bio nagledao svega, jest da sam i tu puno prošao, no nekako sam zadovoljniji svojim radom s ovim što sam radio na Bliskom istoku, i tu sam konkretno imao te svoje tri priče. Kao drugo, na izložbi sam bio ograničen budžetom koji je bio minimalan i tu sam potrošio još i hrpu svojih novaca, a treće, bio sam ograničen s prostorom, ja sam cijelu izložbu prilagodio izložbenom prostoru u Kostajnici. I mislim da je to stvarno bio jedan dobar koncept koji, međutim nije prošao, e sad zašto nije prošao ja to ne mogu točno reći. Mislim mogao bih, ali nemam za to dokaza.
To je ono što je zanimljivo u svemu, a to je da je Marijana Petir održala svoj govor da bi potom izložba bila skinuta.
Hrvoje Polan: Mi smo otvorili izložbu 26. rujna. Na njoj je sudjelovala i Marijana Petir. Nakon otvorenja imali smo panel diskusiju o ulozi medija u socijalnim konfliktima, na kojem smo sudjelovali Saša Kralj, Dražen Šimić, Edo Popović, Edin Ramulić, Nikola Šolić i ja. I bilo je dobro, u smislu da smo pred 50-60 ljudi pričali o tome kako treba misliti svojom glavom, kako mediji utječu u ratu, i davali dobre i loše primjere, uglavnom cijela naša poruka bila je: „Ljudi, treba misliti svojom glavom, a ne bespogovorno vjerovati“. Na kraju tog panela Petir je bila pozvana da pozdravi prisutne, dakle nešto više kao protokolarna stvar. Međutim, ona je taj panel iskoristila toliko bezobrazno da smo mi tamo zakolutali očima. Počela je držati takav govor o ‘onima drugima’, kao ‘mi dobri’, a ‘oni drugi loši’ i kako oni napadaju naše vrijednosti, a ti loši su muslimani koji financiraju ISIL, a nad nama kršćanima se događa genocid i, eto, mi zbog svega moramo hitno zabraniti abortus. Mislim takve riječi, da smo mi ostali ‘paf’! Nedopustivo je da na taj način uopće daje sebi slobodu da smije nama tako nešto tom prigodom govoriti, umjesto da je fina i protokolarna, a ne da nam drži svoje gnjusne male političke govore. I tko je jebena Marijana Petir da mene uči što je rat i da meni drže predavanje o svojim geopolitičkim stavovima i natalitetnoj politici? Ja sam se ustao tijekom tog govora, sjećam se i njenog začuđenog pogleda. Uglavnom, to je bila subota, a mene u ponedjeljak zovu da moram hitno skinuti izložbu. Još je 2-3 dana trajalo dopisivanje. I tom prilikom sam poslao jedan vrlo fini čisti mail Mirjani Lahovsky, direktorici Hrvatske turističke zajednice Kostajnica i molio je za obrazloženje. I ona mi naravno ne odgovori pismeno, nego me nazove. Vjeruj mi, nakon tog razgovora sam poželio dezinficirati i sebe i svoj mobitel. To je bio kaos. Ona je sa mnom razgovarala na takav jedan način, otprilike ovako: Čujte gospon Hrvoje, ja znam tko ste vi, ja vas pratim, ali nemojte sada. Dajte nek’ sada ovo prođe. Vi imate tako divno hrvatsko ime.“ A ja se mislim: „S kim se ti tako razgovaraš? Mi se ne znamo!“ Uglavnom nije mi dala konkretan odgovor zašto. I pitam je to u nekoliko navrata, a ona meni da ne inzistiram sada na tome. Ostalo je na tome da se izložba mora skinuti. Ja sam je i skinuo. I sad samo mogu nagađati što se tu dogodilo. Na kraju krajeva sam joj i rekao: „Vi tu mene ostavljate bez odgovora, ja nakon ovoga mogu zaključiti što god hoću.“ Meni je logično da nakon takvog govora Marijane Petir lokalni uhljebi osluškuju što pričaju političari. Nekome se sve to nije sviđalo i onda su valjda lokalni HSS-ovci koji tamo imaju svoje veze skinuli izložbu. Ja nemam drugo objašnjenje.
Što je na sve rekao organizator festivala?
Hrvoje Polan: Organizator festivala Danko Pavlić je najjebenija stranka u cijeloj priči. Bio je izložen užasnim pritiscima i on se tu vrlo pametno postavio. On je samo iznio činjenice van i nije htio ništa zaključivati kao što ja zaključujem, kao što zaključuje i Edo Popović i Nikola Šolić, kao što zaključuju svi sudionici tog panela što se zbilo. Ja imam tu slobodu da iz Zagreba mogu zaključivati na taj način. Ja ne živim u Kostajnici… Vjerojatno da živim u Kostajnici s nezaposlenom ženom i malim djetetom bih šutio o svemu. Pored toga imam previše utakmica u nogama da znam kako politika kod nas funkcionira i da nisu potrebni pisani nalozi. Nismo više mala djeca. Ako ti netko povuče izložbu nakon što si se sedam puta dogovorio o mjestu, vremenu i svemu ostalome i ne daje ti nakon toga objašnjenje, onda ti je jasno da je tu neko utjecajno lokalno društvo odigralo igru. Zanimljivo je da u istom trenutku kad sam povlačio izložbu, kad se javlja ta direktorica turističke zajednice, istovremeno se pojavljuje kostajnički pop franjevac fra Danijel Maljur koji općenito na svom Youtube kanalu ima takve klerofašističke ispade da je meni apsolutno nevjerojatno da u ovoj zemlji nitko ne reagira na to, pa ni biskupska konferencija. Dakle, taj ponedjeljak kad dobivam poziv za skinuti izložbu izlazi njegov video uradak koji govori da je islam nešto najgore na svijetu, puno gore nego nacizam. To je nevjerojatno! Mislim kad to vidiš, to nije ‘došla’ kamera pa si on to snimio, već, to je produkcija, to su naslovi, snimke, i on stalno stavlja te uratke, pa malo priča o islamu, pa priča o Templarima, o abortusu… Dakle soli pamet tim klerofašizmom koji bi trebao biti zabranjen u svakoj pristojnoj, tj. iole pristojnijoj državi. To je strašno. Tako da mislim da smo mi tamo očigledno dirnuli u osinje gnijezdo.
Jeste li se doticali Domovinskog rata slučajno na panelu?
Hrvoje Polan: Nismo.
Je li se u tom trenutku već bio pojavio prvi val sirijskih i afganistanskih izbjeglica na hrvatskoj granici?
Hrvoje Polan: Jest. Imali smo projekciju Šolićevih i mojih fotografija iz Tovarnika koje su bile prilično potresne fotografije jer je to bilo prvo razdoblje ulaska izbjeglica u Tovarnik kad je vladao opći kaos. Tako da mislim da je gospođi Petir bilo možda previše muslimana u datom momentu. Nakon toga je ona nešto napala nas da smo mi nešto opleli po Domovinskom ratu što je notorna laž, i ona je rekla da sam se ja ustao na spomen Domovinskog rata, što je, ne samo notorna laž, već pozivanje na linč. To su užasno opasne stvari. Ona je u svojoj gluposti išla toliko daleko da u svom priopćenju govori da tamo nije bilo niti jednog fotografa iz Kostajnice, a pred njom sjedi legenda hrvatske fotografije Nikola Šolić koji je iz Kostajnice. Mislim, potpuno je neupućena, a predstavlja me u Europarlamentu. Sve bi bilo ok da to ta žena radi o svom privatnom trošku, ali mi diže živce što je ja plaćam. Ja je plaćam, a ona navlači bijes desno orijetirane ekipe na mene, pozivajući na linč. Stvari su postavljene prilično naopačke.
Kao svojevrsni epilog, izložba se upravo otvara u Zagrebu u Novinarskom domu. Kako je došlo do toga?
Hrvoje Polan: U cijeloj ovoj priči dogodila se super stvar koja se do sada nije dogodila u mom životu, a to je da je jedna institucija stala iza mene, tj. Novinarsko društvo. To mi vraća jednu sitnu ljudsku vjeru, jer su novinarsko društvo i Saša Leković stvarno odreagirali kako treba. Poslali su priopćenje i stali na stranu i Danka Pavlića i mene, a na kraju krajeva su me pozvali da tu izložbu predstavim u Novinarskom domu. Novinarski dom nije neka galerijska pozornica, ali je srce struke. Nudili su mi i neke druge prostore, ali sam rekao: „Ne hvala, kad me već zovete, napravimo to baš u Novinarskom domu.“
Cijelu stvar, tj. skandal s PRESS filmskog festivala prvi je pokrivao i detaljno se time bavio portal Fairpress, no je li ti prišao i netko iz mainstream medija?
Hrvoje Polan: Ne. Nitko me nije zvao. Mislim, ja sam čovjek iz medija i mogu reći da kužim kako to sve ide. Kao prvo PRESS Film Festival je prošao prilično ‘ispod radara’, jedni je tu nešto prvi dan odreagirao HTV obzirom da je dio festivala bio posvećen Gordanu Ledereru, međutim naknadni događaj, pogotovo ovo oko panela i oko cenzure izložbe, nitko živ nije htio ništa objaviti i to mi je razočaravajuća činjenica, a utoliko više hvala Fairpressu i njegovim novinarima koji su to tako profesionalno obradili, dali priliku i jednima i drugima. Kapa dolje! Ja stvarno ne mogu skontati, jesmo li stvarno toliko otišli u kurac s medijima, ili je to toliko počela izborna kampanja pa ih sve samo to zanima, ali opet to ne smije biti razlog da se o ovakvim stvarima u našim životima ne priča. Mislim da su pozivanje na mržnju, na netrpeljvost prema različitosti, pobuđivanje straha, pogotovo od jednog visokopozicioniranog političara u današnjem društvu ozbiljne teme za sve žive medije, a kod nas se to ne dogodi. No opet pozitivna stvar s tom Kostajnicom mi je bila, unatoč svemo što se dogodilo, što smo uspjeli povezati neke ljude. Došli su ljudi iz raznih krajeva regije. Tu se skupila jedna dobra ekipa i drago mi je da uspjevamo te ljude koji su blizu, u smislu iz Kostajnice i Prijedora, malo ih povezati i da nastavak te priče sada ide u Zagrebu, dakle opet će doći ta ista ekipa. To mi ima smisla. To mi daje jednu ekstra dodatna vrijednost na izložbu da će se tamo naći kvaltetni ljudi koji se međusobno možda i ne poznaju, tj. možda se znaju preko društvenih mreža, ali da će se tamo i osobno podružiti i razmijeniti mišljenje u svom ovom našem mulju i blatu. Mislim, teško je, pogotovo na periferiji države, ljudi su tamo ostali nepovezani, toliko da mi koji smo u Zagrebu, možemo reći da smo sretni što smo tu. Njihova realnost je puno drugačija, da ne kažem grublja, od naše gradske realnosti. I još kad te sa strane ‘pumpaju’ političari koji ti obično samo nude strah, jer na temelju straha i vladaju, onda nije teško zamisliti kako im je. Ima milijun formi kojima im se političari obraćaju, ali uvijek je priča o ‘nama’ i o ‘njima’ i na tim podjelama ta ekipa vlada. Klasika naše balkanštine koja je jedna velika blatnjava depresivna čaršija. U biti i ništa drugo ne možeš ni raditi kod nas, osim probat povezivati ljude koji misle svojom glavom. Ništa ne želim naturati nikome sa svojim viđenjima svijeta koje prikazujem kroz izložbu. Neka svatko pogleda slike i zaključi sam.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
