‘I drvo je bilo sretno’ u EXIT-u – saksofonsko lutkarstvo

Dobrim dijelom glazbeni komad, ‘I drvo je bilo sretno’ donekle funkcionira poput glazbe, dišući u ritmovima i melodijama, u sugestivnom, no uvijek obzirnom i pažljivom pulsiranju i dinamiziranju, poput grane što uživa povijajući se na ugodnom povjetarcu.

I drvo je bilo sretno (Foto: Teatar Exit)
I drvo je bilo sretno (Foto: Teatar Exit)

U dvanaestoj godini izvođenja – premijera bijaše davnoga proljeća 2003. – lutkarsko-scensko-glazbena igra “I drvo je bilo sretno” nije izgubila nimalo svježine i nadahnuća, odnosno sposobnosti da očara, razgali i gane.

Kako to već biva u režijama Renea Medvešeka, čarolija se ostvaruje minimumom materijalnoga, uporabom samo nužnoga, točno onoga što će jasno obogatiti ideju na kojoj počiva cjelina. Bez gušenja, bez šumova, bez disperziranja pažnje i koncentracije. Bez zavođenja nepotrebnostima.

Stanemo li nabrajati to malo, na papiru (ekranu) će se činiti puno, no recimo da je pozornica scenografski i kostimski (Martina Karla Franić) lišena ičega suvišnoga, da je koloristički gotovo posve svedena na ugodno-umirujuće žuto-smeđe-bež nijanse jesenskog lišća i stabla, dok se modrim bojama nenametljivo izdvaja lik dječaka te da su svjetlosne mijene gotovo neprimjetne (Tomislav Baotić).

Glazbe ima puno, no ona nije prateća, komentatorsko ugođajna uputa, nego je sredstvo izravne komunikacije jednog od dvaju likova, stabla koje tumače četvorica neglumaca, saksofonisti Goran Jurković, Ivan Kovačić, Ivan Pavić i Damir Horvat čija glazbala – sopran, alt, tenor i bariton – neka blistava, neka vremenom apšisala, ostavljaju impresivan dojam kao scenski, gotovo scenografsko-kostimografski rekviziti.

Njihova gluma bez riječi, samo uz glasanje izvrsnom glazbom Krešimira Seletkovića, isprva sviranom, poslije četveroglasno pjevanom, kao i gluma sopranistice Davorke Horvat u ulozi dječaka – koji će i odrasti i ostarjeti; ona ga katkad otjelovljuje osobno, katkad kao lutkarica elementarnog dječjeg lutkarstva – posjeduju svu zamislivu nespretno zaigranu dražest izvedbe neprofesionalaca toga područja (mada su svi profesionalci u svojim umjetnostima), pri čemu nije toliko važno biti na nivou zanata, koliko se potruditi da igra funkcionira i da svi budemo zadovoljni.

Razvijena iz naveliko i kojekako tumačene i analizirane (religijski, ekološki, psihološki…) kratke priče za djecu Dobro stablo (The Giving Tree, 1964.) svestranog američkog autora Shela Silversteina (1930-1999) – bio je uspješan karikaturist, autor pop-rock i country pjesama (najpoznatije su „A Boy Named Sue“, „Sylvia’s Mother“, „The Ballad of Lucy Jordan“), književnik i dramatičar – predstava “I drvo je bilo sretno” vrlo jednostavno, čak simplificirano, ali i vrlo sugestivno sažima razmjerno tipičan luk čovjekova življenja, izražavajući divljenje prema životu, odnosno životnom vijeku nekoga pojedinca, no istodobno prihvaćajući njegovu shematsku predodređenost.

U četrdesetak minuta, s malo teksta, s dva lika i uz jednostavan scenski pokret (Jasna Čižmek tarbuk), “I drvo je bilo sretno” uspijeva i nasmijati i rasplakati. Kako male, tako i velike.

“I drvo je bilo sretno” na 19. je SLUK-u nagrađeno nagradom za najbolju glazbu te za animacju i glumačku kreaciju (četvorica saksofonista), dok je na Naj, naj, naj festivalu Gradskog kazališta Žar ptica Rene Medvešek dobio je nagradu za najbolji autorski koncept, a Krešimir Seletković opet za glazbu.

Teatar EXIT, Zagreb, 15. studenoga 2014.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X