Izvorna verzija u izvedbi autorice Dolly Parton ona je koju je svijet trebao zauvijek voljeti.
Početkom devedesetih dogodio se jedan od većih zločina prema umjetnosti kad je Whitney Houston za potrebe svog filmskog proboja s romantičnom limunadom “Bodyguard” s Kevinom Costnerom kao glumačkim partnerom snimila obradu pjesme Dolly Parton “I Will Always Love You”. Utopljena u nekoliko slojeva taloga saharinskog popa, obrada u stilu hiperproducirane balade postala je hitom neviđenih razmjera, zasjela je na vrhove ljestvica u čak 34 zemlje i prodana je u 24 milijuna primjeraka kao najprodavaniji singl ženske izvođačice u povijesti.
Osvojila je i Grammyje, a s radija se nije skidala godinama. Svijet je kolektivno padao u trans na vokalne eskapade pop dive koje će vjerojatno, bilo to dobro ili loše (a dobro nije) ostaviti presudan trag na produkciju, ukus i (previsoke) standarde za ženske vokale u desetljećima koja će dolaziti. Kako se može onda takav hit nazvati zločinom prema umjetnosti? Odgovor leži u usporedbi ove verzije s onom izvornom, kojoj je toliko inferiorna da se pojam inferiornosti uopće ne čini dovoljnim pri njihovoj usporedbi.
Snimlljena na današnji dan 1973., pjesma Dolly Parton nije ono što su mlađe generacije prepoznale u hit verziji devedesetih, a pritom mislim na baladu o prekidu romantične veze, ona je zapravo najljepše otkazno pismo ikad napisano. Dolly ju je napisala svom mentoru i profesionalnom partneru, zvijezdi country glazbe i televizije Porteru Wagoneru koji je njezin talent prvi otkrio i pretvorio je u zvijezdu u svojoj emisiji te sedam godina uz uzajamnu korist surađivao s njom na poslovnom planu.
Jedan takav odnos sasvim sigurno nosi mnogo više konfliktnih emocija nego neka kraća romantična veza čije okončanje sigurno ne bi imalo dostatan naboj da se napiše svevremenski klasik poput “I Will Always Love You”. Svaki od tih slojeva emocija izbija iz Dollynog bolnog jecaja u refrenu koji prodire pod kožu, kroz kost, u leđnu moždinu i srce istovremeno. I može Whitney Houston imati anđeoski glas i svoje vokalne ornamente kačiti na svaki stih gusto i kičasto poput izloška u kakvoj rococo galeriji, ali nikad neće imati tu bol proživljenoga koja je nenadomjestiva u originalu.
I nije tu samo proživljeno, tu je i strah od nesigurne budućnosti u koju mlada kantautorica mora krenuti bez glavnog oslonca koji je dotad imala. Tu je i žaljenje za svim lijepim trenucima koje su zajedno proveli, kao i tuga zbog svih onih loših. I, da, tu je istinska ljubav koju autorica osjeća i za koju ne postoji drugačija riječ. Tu je i onaj tipični “it’s not you, it’s me” moment za prekide, ali Dolly ga postavlja maestralno – ona će Porteru u budućnosti smetati u karijeri zato što ga je prerasla. “Iznad svega želim ti ljubav, a ja ću te uvijek voljeti.” Zamislite tako dati otkaz!
Dolly danas ima status cool bake, street cred rock ikone, a svojim dobrotvornim radom i zalaganjem za vrijedne ciljeve postala je jednom od najomiljenijih celebrityja današnjice. Ali nije uvijek bilo tako. Svojim gotovo karikiranim stilom plavuše i figurom koja muškarcima njezinog vremena nije dala mira, Dolly je često nepravedno otpisivana kao “country Barbika”, pogotovo izvan Sjedinjenih Država gdje country glazba nije dopirala ni približnim intenzitetom kao kod kuće.
Možda sam i sam u mlađim danima bio djelomično pod utjecajem takvih i sličnih stereotipa, a i naginjao sam više onom odmetničkom countryju nego baladama poput “I Will Always Love You”, ali sjećam se dana kad me probila. “Like a corkscrew to my heart,” rekao bi Bob Dylan. Bilo je rano jutro i išao sam na posao, kad mi je negdje na pola Savske iskočila na playlisti. Doslovno sam morao sjesti i udahnuti nakon emocionalne boli koja me prožela. Ne sjećam se jesam li doslovno i zaplakao, ali ne bih se stidio priznati da jesam.
Čujte kako je porculanski krhka, a opet i ponosna, osjetite njenu blagost u okrutnosti čina, osjetite njezinu hrabrost odlaska u novi život i to na krilima ovakvom malog remek-djela koje će postati njezinim manifestom slobode. Kao da kaže: “Hvala ti, ali sad moram sama jer sam naučila pisati ovakve pjesme”. I ne samo to, Dolly nije sigurna, ali misli da je “I Will Always Love You” napisala u istoj večeri kad i “Jolene”, svoju zaštitnu pjesmu i jedan od najvećih hitova u povijesti country glazbe. To se zove produktivna večer.
Od moje epizode u Savskoj, na “I Will Always Love You” gledam drugim očima. Postao sam uvjeren da je u pitanju jedna od najvećih pjesama 20. stoljeća zbog sve te sile osjećaja koje su zbijene u taj jecajući refren i još sam više zamrzio obradu iz 1992. koja je nakaradno pogriješila u svakom koraku pretvarajući pjesmu koja je mogla biti feministički manifest, himna emancipacije i najnježnije otpjevano “ubojstvo iz milosti” u bezubu konfekcijsku lift-baladu čija će popularnost još jednom nepravedno zasjeniti neupitni genij njezine autorice. Dollyna je verzija ona koju bi svijet trebao zauvijek voljeti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
