Nepromjenljiv i tvrdoglav, dubrovački kantautor u poznim je sviračkim godinama postao jedan od onih koji idu protiv struje. Jučer je nastupio u šibenskom HNK-u.
Ibrica Jusić je apsolutno out. Radiopostaje ga izbjegavaju jer mu pjesme traju debelo preko tri minute, pa ne stanu između reklama. Diskografi mu nekako dopuštaju da objavljuje albume s obradama poznatih hitova, jer misle da onih 50 preostalih Hrvata koji kupuju CD-ove nikad nisu čuli za njega. Mediji će mu pokloniti donji lijevi stupac u drugom dijelu novine tek kad ga opet uhvate s kakvom dugonogom i puno mlađom. DJ-evi ga ionako nikad nisu doživjeli, jer ne svira ritam uz koji se pije. Njega se sluša, a za slušanje vremena već odavno nitko nema.
I onda Ibrica dođe u Šibenik i napuni kazalište. Dobro su Šibenčani prošli, jer Hrvatskom su jučer harali i Massimo i Belan i Prljavci, i svi oni koji su u konstantnoj utrci za radijskim hitom. Samo Partibrejkerse i Ibricu Jusića – jučerašnji valentinovski odabiri Zagreba i Šibenika – nije briga hoće li imati hit. Hitove su ionako izmislili potkupljivi radijski urednici, a kad njima pridodamo i diskografe koji ne vole muziku i medije kojima već odavno nije stalo, dolazimo do neminovne promjene početne teze – Ibrica je itekako in. Nepromjenljiv i tvrdoglav, kakav već jest, on i njemu slični predstavljaju otpor sveprisutnom zatupljivanju u eteru. A otpor je uvijek u modi.
Dakle, moguće je da lik stoji dva sata sam s gitarom i ne dosadi. Moguće je da se pola koncerta pjeva na francuskom i talijanskom, moguće je da pjesma traje pet minuta i ima stotinu stihova, moguće je da zvijezda večeri ima 70 godina. I da pritom nitko ne napusti kazalište (statistički nebitno, ali jedan je stariji par ipak otišao prije kraja). Radio nas znači drži u zabludi, stvarnost je – tko bi rekao – ipak drugačija. Otpor, a ne nostalgija. Dobro, možda ipak malo nostalgije…
Pjevao je i svirao Ibrica sinoć „Ne me quitte pas“, prepjevao nekoliko puta Cohena, u dva, tri navrata upao u sevdah, odradio one najpoznatije „Jubi sam vašu ‘ćer“, „Trubač sa Seine“ i „U svakom slučaju te volim“, završio s „Mačkom“. To je onaj nostalgični dio. Onaj drugi dio, onaj koji ima veze s inatom kojega ovaj Dubrovčanin vjerojatno nije ni svjestan, događao se između pjesama. Ibrica se nakon svakog posljednjeg akorda pjesme oporavljao, dolazio k sebi, izlazio iz pjesme, odvajao se od nje da može ući u iduću. Proživljavao je znojno svaku po tisućiti put u životu. To je ono u što su nas ignorantski mediji umalo uvjerili da više ne postoji, već da smo osuđeni na falš i plastiku.
Lako je tako biti revolucionar i u sedamdesetoj. Kad je većina drugih uniformirana, ukalupljena i pohlepna, dovoljno je tvrdoglavo ostati vjeran sebi i ustrajati u jedinstvenosti. Pa makar zato i ostao bez radijskog hita zadnjih dvadeset godina. Pa makar se zato nakon dva sata u šibenskom HNK-u morao vratiti na dva bisa. Ostali smo, doduše, zakinuti za „Čovjeka bez kafića“ i „Nepal, Ganges…“, ali to smo mu oprostili. Svaka odsvirana sinoć je valjala; dovoljno velika da ne stane između reklama, dovoljno stvarna da stane u srce.
Jesmo li spomenuli psa? Da, bio je i on. Bond. Pas Bond.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr