Ichabod ‘Volume 1: Psychedelic Chansons’ – karlovački genijalac iz vremenske kapsule

Možda bi za instant razumijevanje konteksta bilo najbolje reći da imamo hrvatskog pandana Jakea Bugga, ako bi se uzimao samo u obzir Jakeov debitantski album iz 2012., ali ne i njegov kasniji (moderniji) opus. No činjenica je da od nekadašnjeg pulskog benda The Spoons iz devedesetih u hrvatskim okvirima nismo imali kvalitetnijeg pastiche rock autora od Karlovčanina Brune Šlata koji se odaziva na umjetničko ime Ichabod, a tek mu je 20 godina.

Ichabod ‘Volume 1: Psychedelic Chansons’

Jest da je cijela ova svjetska postmoderna prožeta snažnim pastiche mindsetom, no opet, rijetku su oni koji u srž i do najsitnijih detalja odu u oponašanju određenih umjetničkih razoblja i stilova. U biti, nakon preslušavanja debitanstskog albuma „Volume 1: Psychedelic Chansons“ teško da ne bi povjerovali da se radi o nekon izgubljenom biseru druge polovice 1960-ih, ako ne poznajemo dovoljno autora koji stoji iza njega.

Uživo sam Ichaboda gledao i slušao samo u kantautorskoj ulozi, tj. solo s akustičnom gitarom u ruci i već tada je bio ono što bi nazvali starom dušom – mladić koji kao da je s Beatlesima i Dyanom podvukao crtu svojih utjecaja i potpuno se isključio iz onoga što se u glazbi događalo pola stoljeća nakon toga. Ukratko, Ichabod ne oponaša šezdesete, on ih živi sa svakim udahom i izdahom ne ostavljajući prostora sumnji u njegovu iskrenu pravovjernost. Za svoj nastupni album, objavljen DIY pristupom na Bandcampu, i ovojesenske promotivne nastupe okupio je i bend koji također kao da je bio začahuren u nekoj vremenskoj kapsuli pospremljenoj istih tih šezdesetih. Njegova poetičnost i vještina aranžiranja zasigurno ga stavlja u prvi ešalom najkvalitetnijih mladih kantautorskih nada poput Marine Elezović koja djeluje pod umjetničim imenom MAR ili pak Banjalučanina igora Božanića kojeg još poznajemo i kao Sir Croissanta.

Uvodna „Never alone“ donosi sanjivo sixties-pop vremeplovljenje, dok „God Help The Slob“ kao da je zaglavljena negdje između utjecaja Velvet Undergrounda i The Monkeesa, istovremeno rasplesano, ali obavijeno nekom finom melankolijom koja pjesmu drži na distanci od prezašećene nostalgije.

S „Bad Blood“ postaje jasno da je Ichabod dublje uplovio u šezdesete od Dana Auerbacha na njegovom solo izletu albumom „Waiting On A Song“, s tim da na toj trećoj pjesmi se također bistri koliko je više privržen ambijentu britanske rane psihodelije, a manje američke. Naredna „We Could’ve Have Better Time“ potvrđuje se kao punokrvna Lennonština koja je pametno izabrana za singl, dok joj diptih „Tangled / Wooden Carpenter“ drži podršku kao zvučni karusel nekog davnog svetkovnog vašara koji završava brutalno ječećeg ritma i neobuzdanog gitarskog sola, prvog takve vrste na albumu. „Tangled / Wooden Carpenter“ tako ujedno i najavljuje da će se stvari malo zaoštriti kako se približava kraj albuma. To dokazuje naredna „Dinner Song“ kojoj također ne nedostaje ugodnih zvučnih iznenađenja jer je Ichabod na njoj u arsenal dodao značajniju ulogu čembalu, spram uvodne „Never Alone“.

Pastoralna balada „Funny Bird“ tu dolazi kao balans prije nego li se u finalu albuma zakotrlja sedam i pol minuta duga ljubavna ispovijed „Carol Eat Eyes“ koja u sebi kao da posjeduju slično potku kao „That’s The Way“ Led Zeppelina, kad vas i jedna jedina akusična gitara drži u napetosti i iščekivanju, sve dok vam ‘otpust’ ne da posljednja „Gilda“ – pjesma koja će vas isprva vratiti tamo gdje je album i počeo, u decentni pop šezdesetih, ali sve dok se ne uključi električna gitara koja će vas ipak na kraju odvesti do znakovite rock katarze samog kraja „Prvog dijela psihedličnih šansona“.

Dakako, sam naziv albuma ostavlja dilemu da Ichabod slučajno nije snimio puno više materijala i da nas ‘čeka u zasjedi’ s možebitnim „Vol. 2“ u neko skorije vrijeme, jer osjeti se kod njega daleko više zrelosti od ‘pukog’ potencijala No, kako god bilo, jedno je sigurno; uz glazbu Ichaboda ste nešto više od pola sata u ugodnoj hipnozi i mislima kao da (glazbene) šezdesete nekim slučajem nikad nisu okončane.

Ocjena: 8/10

(Samizdat / Bandcamp, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X