Antun Aleksa alias IDEM dva dana za redom punio je dva različita zagrebačka kluba; u petak Vintage Industrial Bar, a u subotu Močvaru.
Uvijek sam bio skeptičan kad je u pitanju bio hype oko nečega. Bila to serija ili film ili glazba ili književnost. Pankerski dio mozga naprosto je odbijao prikloniti se nekim masovnim strujanjima. Valjda zato nikad nisam pretjerano volio “Breaking Bad”. Slično nekako s IDEM. Album je izašao prije više od pola godine. Singlovi prije još više od toga. Antuna su hvalili svi. Ama baš svi. I ljudi i čije mišljenje cijenim i ljudi koje smatram potpunim glazbenim idiotima. Ergo, odmah mi je bio sumnjiv.
„Poyy“ sam preslušao tek pred koji mjesec i, da ne duljim, oduševio me. Ono što me iznenadilo je činjenica što ljudi koji obožavaju Idem, često nisu bili fanovi FIDLARA koji su Antunu jedan od očitijih glazbenih uzora. U čemu je stvar onda, pomislih. Kako je ekipa koja ne brije na punk, na FIDLAR, na slacker rock toliko otkačila na ovaj album? Odgovor je više nego jednostavan. IDEM stvara nepretencioznu, zaraznu muziku s čijim tekstovima se mnogo ljudi može identificirati. „Poyy“ svakako posjeduje distinktivnu generacijsku crtu; milenijalsku da budemo konkretniji, ali se demografija njegove publike kreće od srednjoškolaca do ekipe od pet ili šest banki. Anksioznost i eskapizam svima su nam zajednički.
IDEM je uspio rasprodati Vintage Industrial Bar i nakrcati Močvaru, a to nikako nije mala stvar. Napomenimo da je prije prvog giga, Antun sa svojim drugim bendom (Trophy Jump) isto svirao u Močvari. Momak voli svirati, to je neosporno. Ono što je bilo upitno je repertoar. Album ne traje ni trideset minuta, a novih pjesama ima tek nekoliko.
Iako je atmosfera daleko od intimne, nekako imam osjećaj kao da poznajem apsolutno sve ljude u publici. More osmijeha uzbuđeno čeka Antuna da izađe na pozornicu, što će reći da su predgrupe oba dana imale poprilično nezahvalan posao. Voado (u Vintageu) i Mate Ponjević odradili su korektan posao, ali nažalost ništa više od toga. Zapravo sam se više puta zapitao koji će mu klinac opening act.
Publika pada u ekstazu dolaskom Antuna i Tandare na pozornicu. Priča kreće, oba dana, s „Barem 500“. Publika ih prati svaku riječ, apsolutno svi znaju sve riječi. Antun ne može sebi doći, ponavlja „vi fakat niste normalni“ nekoliko puta. Muzika je poletna, svi skaču, plešu, dolazi do crowdsurfinga, lete baloni, lete konfeti, a tempo ne popušta. U Vintageu u jednom trenutku priču preuzima generacijski kolega Đutko, pa on i Tandara uz zvukove tamburice dokazuju zagrebačkoj publici tko su pravi bećari. U trenutku kad IDEM obrađuju „Lutak“ JeboTonovaca glasnice mi odlaze u tri vražje matere.
Ove godine svjedočimo trijumfu scene nad cinizmom. Prije nekoliko mjeseci Klinika Denisa Kataneca puni Tvornicu Kulture, ovaj vikend je Antun, čovjek s JeboTonovskim pedigreom, napunio dva kluba i uvjerio me da ovaj grad ipak nije mrtav, nego da samo treba slušati. Iako je vani magluština i minus, ove dvije večeri bile su čisto ljeto predvečerje, kad u hladu sjedite s ekipom, lupate pivo za pivom i razgovarate o svačemu, ni o čemu i ostalim bitnim stvarima.
Preostaje nam samo vidjeti hoće li Antun opravdati status miljenika publike i indie ikone. Ovaj bi ga glazbeni kritičar volio vidjeti u više bendovskoj varijanti, iako ovo sasvim fino šljaka s matricom. IDEM pršti zaraznom energijom, teško je ne zapjevati ili zaplesati, a gotovo je nemoguće ne ceriti se čitavo vrijeme. Te dvije noći zaboravio sam da me u ponedjeljak opet čeka 9 do 5 i tlaka. Ništa, hvala mu na tome.