Obzirom na dva rasprodana koncerta, najveća nepoznanica bila je vidjeti i čuti kako IDEM planira izrežirati koncert konkretnog trajanja obzirom na skromnu duljinu materijala s prvijenca. Antun je tu vrlo dobro promislio što će nam, kako i kada servirati, iako nitko od prisutnih ne bi imao ništa protiv da smo cijeli ‘Poyy’ poslušali i triput za redom.
Ako vas je život odveo u Zagreb ili na Zlarin – nema šanse da niste čuli za Antuna Aleksu, glazbenika koji od najranijih dana gradi svoj muzički portfolio kao član Jeboton kolektiva, bendova Porto Morto i Trophy Jump, a prisutna je tu i jedna specifična baza fanova legendarne Lobotomije i svih onih drugih srednjoškolskih bendova na koje smo možda i zaboravili.
Svi ovi sastavi ostavili su (ili i dalje to čine) svoj trag na zagrebačkoj alternativnoj sceni, ali kad je Antun sredinom ove godine objavio svoj samostalni prvijenac “Poyy”, neočekivano je (i sa samo 25 minuta materijala) izbacio i jedan od najzanimljivijih i najuzbudljivijih domaćih albuma u 2023.
Na žalost, ususret ljetu poslovne su me obveze sprječavale da pobliže poslušam “Poyy” čak i na streaming servisima, a pogotovo na koncertima. No, prema riječima svjedoka, već je IDEM-ov raspašoj na Ferragosto Jamu naslućivao da je “Poyy” odlično prihvaćen kod publike dok su se “Žujice” pretvorile u pravi mali ljetni hit. Ljeto je daleko iza nas, ali svakim jesenskim odlaskom na more u autu se na playlisti negdje izmigolje i stihovi “spremam stvari u kofere za more / zamišljam kako selimo se dole / zamišljam kako bježimo odavde / više nikad neću vidit Zagreb” i lagano primjećujem da se čitavoj “mojoj” generaciji “Poyy” uvukao pod kožu. Ipak, valjalo je tad još ne žuriti sa donošenjem takvih naglih zaključaka, barem dok ne pogledamo i neki IDEM-ov koncert na “domaćem”, zagrebačkom terenu – prvi u toj seriji odigrao se jesenas u KSET-u u kombinaciji sa Svemirkom. Rezultat? 1:0 za Antuna, sorry Svemirko.
Više nema sumnje – nakon rasprodanog koncerta u Vintageu i novog termina dan kasnije u (također rasprodanoj) Močvari, IDEM je postao novi glas generacije, bez zajebancije. Kao što sam to (suvislo) objašnjavala oko 2-3 ujutro u petak u Vintageu: “Poyy” je super-simpa singalong materijal napisan otprilike za mene i moje prijatelje – prosječna starost 28-30 godina, tridesete nam kucaju na vrata i svjesni smo da bismo se trebali uozbiljiti, ali se i dalje ponašamo kao da imamo petnaest (samo nas sad malo više bole leđa, a mamurluci traju malo dulje i jači su). Usprkos tim ozbiljnim zdravstvenim tegobama koje nas (uskoro) tridesetogodišnjake zateknu pomalo nespremnima na sve što donosi nedjelja i novi radni tjedan, IDEMova dvodnevna fešta bila je “the place to be” i za one nešto starije koji su jednom bili mladi.
Obzirom na dva rasprodana koncerta, najveća nepoznanica bila je vidjeti i čuti kako IDEM planira izrežirati koncert konkretnog trajanja obzirom na skromnu duljinu materijala s prvijenca. Antun je tu vrlo dobro promislio što će nam, kako i kada servirati, iako nitko od prisutnih ne bi imao ništa protiv da smo cijeli “Poyy” poslušali i triput za redom – nakon otvaranja sa “Barem 500” i “Nikad ne ne idem van”, cijeli klub se pretvorio u jedan veliki prijateljski singalong koji nije stao čak ni u “gostovanju” sa materijalom Lobotomije, ugaslog projekta članova Jeboton kolektiva čije pjesme ipak žive i dalje.
Zahvaljujući Aleksinom bogatnom glazbenom stažu, Vintage su obilježili i gostujući nastupi Porto Morta s “Vrijeme je za čilanje”, “Pravog bećara” Đutka (ovoga puta bez njegovih Plodova zemlje) i naravno, Antunovog Trophy Jumpa. Iako mu se bend pridružio tek na samom kraju koncerta u zajedničkom solu i završetku “Žujica”, IDEM je u svojoj solo kombinaciji uz Tandaru odsvirao fantastičan koncert u kojem su gosti s mjerom začinili tu veliku proslavu prijateljstva, bez straha da će zasjeniti glavnog izvođača.
Iako cijeli “Poyy” obiluje gorko-slatkim i pomalo nostalgičnim posvetama mladosti, “Par put godišnje” pjevala se poput neke nove himne u kojoj sudjeluje krcati klub gdje se redom nalaze samo poznata lica. Upravo ta situacija najbolje dočarava svu iskrenost prisutnu u IDEM-ovoj glazbi koju piše iz neke svoje perspektive i životnih iskustava, ali na način da to radi prvenstveno za sebe, bez fige u džepu – i time (nas) gađa točno u sridu.
Stoga, valjalo je sve to ponoviti i doživjeti još jednom, već idućeg dana u Močvari, što nije bio nimalo lak zadatak nakon pretjeranog plesanja, pjevanja i šutke u petak navečer. Neki su putem i odustali od te ideje a kako to obično biva, najmlađi (ili najizdržljiviji) su ispoštovali oba dana. Lijepo je bilo vidjeti da nisam usamljena u toj ideji, a znao je to i IDEM, pa je usprkos već spomenutim izazovima oko izbora pjesama i gostiju u subotnjem nastupu opet uspio pripremiti nešto novo i drugačije, što posebno pozdravljam.
Slušali smo tako i nekolicinu neobjavljenih stvari s nadolazećeg drugog albuma gdje je većina već zaživjela kod publike, a uz to, Antun je uspio izgurati svoju ideju do kraja i dva koncerta dva dana za redom izvesti solo, bez pratnje benda, usprkos tome što su mu vjerojatno baš svi savjetovali suprotno. Sad kad je godina napokon na izmaku i top-liste se uvelike pripremaju, sasvim je sigurno da će se na njima naći i “Poyy”, a IDEM-ova vikend fešta u kojoj nikad ne ne idemo van izdvojit će se i kao još jedna mala koncertna pobjeda domaće scene.