Petorka iz Ohia posjeduje moć izreći ono neizrecivo i magično u rocku, bez da se u tome služi najmoćnijim oružjem u glazbi: ljudskim glasom. Publika u Tvornici kulture lako se u to uvjerila u utorak. Bio je to opojni glazbeni intermeco za punjenje baterija usred radnog tjedna.
Nakon što je Zola Jesus prebacila očekivanja organizatora koji su je prvotno planirali smjestiti u Mali pogon Tvornice kulture, da bi na kraju koncert završio u Velikom pogonu, identična situacija se dogodila i s američkim bendom If These Trees Could Talk u utorak u istom prostoru. Instrumentalna rock petorka koja dolazi iz grada Akrona u američkoj državi Ohio i sama je bila iznenađenja odazivom publike kao i njenom reakcijom, jer zahvale su bile jedina konstanta po pitanju vokala, naravno na kraju izvođenja skoro svakog instrumentala.
U najbanalnijem opisu If These Trees Could Talk je američka inačica škotskog Mogwaija, samo s dvadesetak pojačala manje na pozornici, ali daleko od toga da Tom Fihe, Jeff Kalal, Cody Kelly, Zack Kelly i Mike Socrates nisu iznimno vješti u kreiranju zvučnog zida koji se nakon intrigantnih melodijskih interludija obično svaljivao na publiku. Instrumentalna forma je iznimno zahtjevna, jer traži jednaku dozu virtuoznosti i maštovitosti, a također i borbu s onom starom oportunom izrekom kako je u glazbi već sve odavno kazano.
If These Trees Could Talk pak nisu virtuozi u zasebnom smislu, ali su maštoviti u aranžmanima i na pozornici su jedno tijelo i jedan mozak koji skladno odgovara na podražaje i proizvodi iste, jedan lijepo povezani i sinkronizirani glazbeni korteks koji svoj tok misli nenametljivo nudi i publici koja se prepušta hipnotičkoj ugodi glazbe.
Zbog instrumentalnog karaktera grupu se lako može okarakterizirati kao moderni prog rock izdanak, iako u stvari ta progresivnost ne proizlazi iz istraživanja novih glazbenih terena, nego od sklapanja postojećih shema dobro poznatih obrazaca. Utoliko If These Trees Could Talk nije prog, a zahvaljujući vještini preoblikovanja postojećeg u vlastiti stil izbjegli su i zamku repeticijske reprodukcije oprobanih vrhunaca rock prošlosti i time plastično dokazali kako je važan stav: kako nešto reći, a ne samo: što reći. A rekli su puno. Svako iz publike je to mogao protumačiti na svoj način i u skladu s imenom grupe, najveća tajnovitost i magija iste bi se mogla sažeti u misao što bi bilo kad bi ovi momci mogli zapjevati.