Iako je riječ o albumu s osam skladbi, njegov sklad, zaokruženost, zrelost, i svojevrsna zamišljenost nepobitno dokazuju da je jedan veliki kantautorski talent izašao na pravi put. Taj put je njegov. Potpuno prepoznatljiv u svojoj osobnosti, kao što je i fascinantno prijemčiv i dubok.
Posebne ljude lako osjetite. Uglavnom na prvu loptu. Bar je meni bilo tako s Igorom Božanićem. Prije dvije godine gostovao je u našoj emisiji Ravno do sna na Radio Studentu. Samo je njegovo lice odavalo da ima 17 godina. U svemu ostalom bio je staložen i zreo, gotovo isuviše za svoje godine. Stara duša, koja osjeća ono što je Jean Paul nazvao ‘Weltschmerz’, tj. svjetska bol, opisujući romantizam s kraja 18. stoljeća.
Iste večeri tog listopada 2018. nastupio je s još četiri mlada kantautorska imena u Močvari u sklopu Začarane Močvare koju godinama uspješno vodi Nina Romić, koja ima posebno istančano čulo za kantautorski glazbeni segment, kojeg je na mala vrata i osobno uvela na domaću scenu početkom milenija. Igor, inače Banjalučanin, je u Močvari nastupao pod malo nezgrapnim umjetničkim imenom Sir Croissant.
Tom prilikom sam napisao: „Najveće iznenađenje bio je Igor Božanić aka Sir Croissant, uistinu nevjerojatan talent i potencijal, a tek mu je 17 godina. Sir Croissant kao da je sama definicija kantautorstva – dijalog s vlastitom dušom, vilinskog ugođaja i harmonija glasa koje je pratilo prebiranje žica na gitari. Kad osjetite da to nije naučeno, već je jednostavno u njegovom biću. Izvodio je svoje pjesme na engleskom i materinjem jeziku bez ikakvih vokalnih nezgrapnosti prilikom promjene jezičnog izričaja, s tim da je ono što je otpjevao na svima nama razumljivom jeziku pred kraj izmamilo i krikove oduševljenja uz glasni aplauz, tako da se i on sam plaho i iznenađeno trznuo na takvu reakciju. Sir Croissand u sebi nosi toliko jaki spleen da jednostavno ni sami ne znate kako vam je uspio prodrijeti u dušu. Definitivno ime koje već sada oduševljava osebujnom originalnošću.“
Dodao bih samo da je u engleskom izričaju bio najbliže Joséu Gonzálezu, no ta jedna pjesma koju je izveo na materinjem jeziku bio je onaj trenutak kad emocija, tekst i akustična pratnja pred vama stvore jedno novo transcedentno biće. Kad vam srsi kroz kičmu izbrišu sva dvoumljenja je li pred vama ono što bi na zapadu rekli ‘real deal’. Kad ne znate iz kojih eona prošlosti ili budućnosti dolazi ta glazba i stihovi koji prolaze kroz jedno krhko, ali osebujno ljudsko biće pred vama.
Je li od tada trebao netko Igora savjetovati kojem jeziku se okrenuti (iako mu je i engleski gotovo urođen), ne mogu biti siguran, ali prije bih bio sklon vjerovanju da je on kao ‘onaj pravi’ to osjetio duboko u sebi, kao što je osjetio da se treba otarasiti nepotrebnog umjetničkog imena koje upućuje na neku davnu šalu i dobivanje nadimka po francuskom pecivu.
Tako pročišćen u autorskom i komunikacijskom smislu objavio je prošli tjedan svoj prvijenac „Runo“. Autora ovih redaka držao je tada neki čudan strah cijeli taj dan koji je sprječavao da se upusti u preslušavanje. Iskreno, očekivao sam puno i to je predstavljaju određenu blokadu da s s nestrpljenjem bacim u preslušavanje, jer, eto, ima koncertnih večeri kad se nešto čarobno dogodi i to vas ponese i kao da ne želite ni ući u priliku da se izložite nekom eventualnom razočarenju. A i često je kratak put od dečka koji obećava do dečka koji je sve upropastio. Naime, i jedno i drugo zahtijeva predani angažman cijelog bića.
No umjesto razočarenja, Igor Božanić me već prvom pjesmom „Daleko“ raznio u komadiće. U ravno tri minute postavio je dijagnozu naših života na ovim prostorima, prostorima koji su tako blizu, a toliko daleko onome što nazivamo civilizacijom, unoseći elemente naše epike samim spomenom pojma ranjenog junaka i stihovima: „Daleko smo, drži me za ruku, daleko smo, dabogda crko tu“ koji su po našoj staroj dobroj navadi istovremeno i utjeha i kletva, kao što se teško može razabrati je li grubo razvlačenje harmonike u pratnji više zvuči kao da je od Toma Waitsa osobno poslano u tu pjesmu ili je to soundtrack iz nekog zaboravljenog partizanskog filma, kao što kasnije instrumental „Runo (Tema)“ zazvuči kao da mu je J.S. Bach pisao partiture.
A sve je Božanić snimio sam i uz pomoć svoje obitelji i prijatelja tijekom protekle covid-godine, kako se navodi u najavi ovog izdanja iz beogradskih kuća Pop Depresija / Kišobran za koje je izašlo „Runo“.
I naredna „Hljeb“ također satire u srž. „Krv u hljebu, muk na usnama, sin u nebu, tuga u njedrima“ i kao lirika bez glazbe to kida duša, a kamo li kad Božanić to pjeva kao da je napravljen od rebra Thoma Yorkea uz predivno prebiranje žica akustične gitare i violončelo Ozrena Četkovića. Magija emocija i estetike ne posustaje ni s pjesmom „Jagnje“, i nemoguće se othrvati zaključku kako je Igor Božanić majstor ‘manje je više’ ugođaja.
Već spomenuti instrumental „Rebra“ ne dozvoljava vam da se u „Runo“ ugodno ušuškate do kraja, „Rebra“ kao da lome album na dva dijela, ili bar služe da unesu neki neočekivani i prigušeni horor – jezu bez teksta nakon koje dolazi „Mila“, jedna od najljepših ljubavnih pjesama u posljednje vrijeme, jednako tako čista, iskrena i senzualna, kakva ljubav i jest.
„Sinoć“ potvrđuje da drugi dio albuma pripada ljubavi kao centralnoj temi, kao što je i Božanića neopisivo lako u tim trenucima doživjeti kao nekog domicilnog fado pjevača čije stihove nekim čudnim čulima razumijemo bez prijevoda s portugalskog jezika. „Uspavanka“ je upravo to što i njen naslov govori, a uspavanke novijih datuma su gotovo nepoznati pojam mnogim autorima, ali ne i za Igora, dok sam kraj albuma izvlači izuzetno snažan džoker u obliku pjesme „Hrast“ koja će vas neodoljivo izvesti na pastoralnu stazu koja podsjeća na najbolje kreativne dane Fleet Foxesa i Bon Ivera dok se Igor u njoj tekstualno stapa s ljepotom prirode i njenim iscjeljujućim sposobnostima.
Iako je riječ o albumu s osam skladbi, njegov sklad, zaokruženost, zrelost, i svojevrsna zamišljenost nepobitno dokazuju da je jedan veliki kantautorski talent izašao na pravi put. Taj put je njegov. Potpuno prepoznatljiv u svojoj osobnosti, kao što je i fascinantno prijemčiv i dubok. Iako zvuči kao da se Igor Božanić napajao na raznim izvorima glazbene inspiracije, on je sve to, s naizgled neviđenom lakoćom, svezao u opijajući izričaj u kojem daleka i arhaična prošlost progovara jezikom i načinom današnjice.
Njegovo „Runo“ je zlatno runo kantautorstva ovih prostora. A tek mu je 20 godina.
Ocjena: 9/10
(Pop Depresija / Kišobran, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
