Demon za tenor saksofonom nad sićušnom pozornicom u podzemlju popločene Galate ispresijecane kolnicima i obrisima četverokotačnih jurilica hipnotizirao je košnicu zvanu Nublu… Nublu – istočna prijestolnica glazbenog hayala, nad Bosporom što donio je četvorku Istanbul Sessions.
Zašto Nublu?
Ilhan: Ne znam. (Smijeh) Došlo je samo od sebe.
Moja je ideja bila da je to možda igra riječima New York i Istanbul, pa da kod izgovora dolazi do stapanja u Nu-bul, Nu-blu…
Ilhan: Ne, nije to… Možda ima neke veze s new blueom, ali nekako je to postala i riječ za sebe.
Ljudima u Hrvatskoj još uvijek si potpuna nepoznanica, tako i osobno. Dakako da je nepoznanica i sam bend Istanbul Sessions kao jedan od tvojih turskih glazbenih projekata, ali daleko najzavodljiviji i najuspješniji. Kako je došlo do stvaranja tog benda?
Ilhan: Mislim da ima već sedam godina otkako smo se upoznali. Sve sam članove poznavao iz nekih drugih priča. Recimo, bubnjara Turguta sam upoznao 1995. u New Yorku. Vrlo davno. Zatim sam upoznao Izzeta i Alpa u drugim bendovima. U jednom su me trenutku neki prijatelji zamolili da napravim privatni tulum i složim bend. Dakle, ne koncert nego privatni tulum. Prije toga uvijek bih dovodio svoje glazbenike iz New Yorka, ali tada sam shvatio da je vrijeme da počnem svirati s turskim glazbenicima. Tada smo samo jammali jer nismo, naravno, imali svojih pjesama. Ja sam onda više bio fokusiran na klavijature negoli na saksofon. Na tom smo tulumu smo jammali i improvizirali kakvih tri i pol sata. Jako smo se dobro osjećali tijekom te svirke i zabavljali te rekli da to moramo ponoviti. Rekli smo se naći idućeg mjeseca i tako smo svirali pune tri godine samo dva-tri puta godišnje kako bih ja dolazio iz New Yorka. Tada sam u principu tamo živio. Zato smo se i zvali Istanbul Sessions jer su upravo to te svirke i bile – sesije. Polako smo počeli svirati koncerte i pisati pjesme. Sve se dogodilo prilično organički, da bismo odlučili napraviti prvi album.
Znači iz tih koncerata i sesija nastala su prva dva albuma?
Ilhan: Naša dva albuma imaju tu karakteristiku da se puno toga dogodi tijekom snimanja u studiju i to završi na albumu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=6W_Lgq6m6JY[/youtube]
Možda je besmisleno pitati što misliš o svome bendu, ali svakako kad vas se posluža uživo, mislim da je pitanje i više negoli opravdano jer zvučite nevjerojatno dobro?
Ilhan: S njima je jako zabavno svirati jer, kao što si rekao, svi zvuče nevjerojatno dobro: tehnički i duhovno, a hranimo se jedni od drugih. Kod nas je tako da je zvuk fuzija svih nas, a ne kombinacija pojedinačnih zvukova instrumenata. To je pomalo tursko, a opet balkansko, ima svega… Ne tražimo potpise, nego svoje zvukove. O tome smo puno i međusobno razgovarali.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=HBqVRqQp7do[/youtube]
U koju škrinju glazbene tradicije najviše posezeš?
Ilhan: Ne posuđujemo ni od čega turskog, nego postižemo taj osjećaj. Više se radi o nijansama. Mislim da je to više odraz osjećaja. Mnogi bendovi posuđuju tradicionalne pristupe i onda ih moderniziraju. Mi prevodimo osjećaj.
Rekao si i sam da balansiraš između dva grada na dva kontinenta. Gdje ti se nalazi srce?
Ilhan: Nisam takav – kad sam negdje, onda sam tamo. Svaki bend s kojim sviram ima svoju osobnost i zvuk. Ovaj bend je jedinstven i ni s jednim ne sviram tako u New Yorku. Imam nekoliko bendova i isprva je bilo sve pomalo pomiješano, ali sada svaki ima svoju… boju. No ovdje imam još jedan bend Wonderland u kojem sviraju Alp i Izzet, a imamo drukčijeg bubnjara i klarinetista. Iako se radi o većinski istoj strukturi, zvuk je drugi. Zvuk je potpuno drukčiji.
Zvuk oba benda je hipnotičan i teško je ljudima opisivati riječima stanje oblikovano zvukom, a da ne zvučiš kao da glorificiraš ime.
Ilhan: Razumijem. Uživo imaju tu energiju zbog transa kojeg pokušavamo dostići… Dalje>>