Dana 27. svibnja 2024. preminuo je Bill Walton, bivši košarkaš i TV komentator koji je bio mnogo više od toga: aktivist za mir i nenasilje, beskrajno uporan i elokventan čovjek iz kojega je isijavala radost prema kraljici igara i ljubav prema ljudima.
Jedna od onih priča o pobjedi duha nad tijelom je priča o Billu Waltonu, nevjerojatnom čovjeku čiji su košarkaški talent nadmašivale samo dvije stvari: sklonost ozljedama i ljubav prema grupi Grateful Dead. Njegova profesionalna košarkaška karijera trajala četrnaest sezona od kojih je otprilike tri odigrao koliko-toliko zdrav. No, to nije priča samo o vraćanjima na teren, nego i o probijanju granica.
Bill Walton je već u srednjoj školi bio označen kao vanserijski košarkaški talent, a zbog naglog rasta, ozljede nisu bile rijetkost. Ipak, bio je dovoljno dobar da u nježnim tinejdžerskim godinama bude dio američke košarkaške reprezentacije koja će se 1970. natjecati na Svjetskom košarkaškom prvenstvu koje se održavalo u tadašnjoj Jugoslaviji. U jednoj od pripremnih utakmica, američka je reprezentacija igrala protiv KK Zadar u Zadru, a Walton je igrao – za Zadar, jer ionako nije puno igrao u svojoj reprezentativnoj ekipi, pa je glavni trener reprezentacije SAD odlučio da “pojača” suparničku momčad. Iako nije znao jezik, uzeo je jedini dostupni dres s amblemom Zadra, onaj dječje veličine sa brojem 6 (u čast svog uzora Billa Russella), zabio je 26 poena. Utakmica je završila očekivanom pobjedom američke reprezentacije, a Bill Walton na ramenima navijača Zadra skandirajući njegovo ime. O tome je i sam Bill govorio kao o jednom od svijetlih trenutaka u inače sumornom periodu igranja s američkom reprezentacijom.
Ta se ekipa na Svjetskom prvenstvu 1970. nije proslavila, osvojila je za njih razočaravajuće peto mjesto, a jedan od poraza joj je nanijela i reprezentacija domaćina, čija je mlada superzvijezda bio visoki i mršavi centar poput Waltona koji je s loptom na terenu sve mogao, sve vidio i sve znao, te je svoj tim doveo do prvog svjetskog zlata – riječ je o Krešimiru Ćosiću i prvom jugoslavenskom svjetskom zlatu. Iako u meču s jugoslavenskom reprezentacijom Walton nije ulazio u igru, malo je vjerojatno da mu je promakla Ćosićeva radost loptanja pod obručima.
Waltonova radost loptanja pod obručima se, pak, nakon perioda s reprezentacijom preselila na sveučilište UCLA, koje je crvenokosi, slobodoumni Bill vodio do skora pobjeda i poraza 86-4 u tri sezone (uključujući 73 pobjede u prve 73 utakmice), učeći od ponajboljeg trenera svog doba, Johna Woodena. Osim što ga je podučavao košarci, Wooden se morao baviti i drugim aktivnostima, primjerice, vađenjem Billa iz pritvora kamo je dospio protestirajući protiv tada još aktualnog rata u Vijetnamu (“Roditelji su me odgojili da propitkujem autoritete”, rekao je jednom prilikom). Nakon što se zlatnim slovima upisao u povijest sveučilišne košarke, na red je stiglo igranje u NBA ligi. Raspon od prve do zadnje aktivne sezone je iznosio 14 sezona, Od tih 14 sezona, u tri sezone zbog raznih ozljeda i operacija uopće nije igrao.
Zato je od svega tri NBA sezone u kojima je izostajao manje od 20 % utakmica, dvaput je uspio biti prvak, jednom kao stožerni igrač Portland Trail Blazersa u sezoni 1976/77, koji je kao atipična superzvijezda radio sve za tim, i drugi put kao šesti igrač Boston Celticsa u sezoni 1985/86, kojem je opis posla bio doprinijeti timu.
U svojoj prvoj donekle zdravoj, ukupno trećoj sezoni Walton je otišao do kraja i svoj tim, Blazerse, upisao u vječnost. Postao je prvak NBA i do današnjeg dana to je jedina titula za taj klub. Igrao je otprilike onako kako danas radi današnji službeno najkorisniji igrač lige Nikola Jokić, visoki centar s vrhunskim pregledom i razumijevanjem timske igre. Te sezone, 1976/77, bio je prvi skakač i bloker lige, te najkorisniji igrač doigravanja.
Iako su sljedeće sezone Portland Trail Blazersi krenuli još bolje, a Walton proglašen najkorisnijim igračem lige, teške ozljede su tek čekale Waltona. Najzrelije godine njegove košarkaške karijere bile su okupirane ozljedama, operacijama, rehabilitacijama, te čestim savjetima da se okani profesionalnog sporta. Takvi savjeti nisu bili bez osnova, no za dvometraša koji se poput djeteta veselio kraljici igara odustajanje nije bila opcija. Igrajući za Los Angeles Clipperse je dotakao dno svoje karijere, ne nužno po statističkim, nego po emocionalnim parametrima: nije se slagao s vlasnikom kluba Donaldom Sterlingom (kojem će zbog odurnih komentara desetljećima poslije biti službeno zabranjena bilo kakva funkcija u ligi), a mučilo ga je i što se ne može natjecati za naslov prvaka. Tražio je premještaj ili u Boston Celticse s Larryjem Birdom u naponu snage, ili u Los Angeles Lakerse, predvođene Magicom Johnsonom i Kareemom Abdulom Jabbarom.
Kao što su ga emocije vodile sve ove godine, tako je i srce presudilo da odabere Boston Celticse. Lakersi su, naime, tražili savjet liječnika, a Celticsi su Billa samo pitali može li igrati. Waltonov odgovor je bio: “Mislim da mogu”, s pogledom slomljenog čovjeka koji želi još samo jednu šansu. U Bostonu je odigrao za njega rekordnih 80 utakmica u prvoj sezoni, uglavnom ulazeći s klupe. Bio je dovoljno dobar da dobije nagradu za najboljeg šestog igrača sezone 1985/86, a Waltonova zafrkantska narav je blagotvorno djelovala na svlačionicu Celticsa, pa je kompletnu ekipu za svoj rođendan odveo na koncert grupe Grateful Dead. I dok je Larryju Birdu i ekipi to možda bio prvi i jedini put, Waltonu to je bio tek jedan od preko 850 (?!) koncerata koje je pohodio (zapravo, više je puta bio na koncertima Grateful Deada nego što je odigrao košarkaških utakmica u životu). Celticsi su te sezone osvojili naslov prvaka, drugi u Waltonovoj nedaćama išaranoj karijeri koja se neumitno bližila svom kraju.
Osim ozljeda, Walton je imao još jednu prepreku u životu: mucao je, no, kao što ga ozljede nisu spriječile da visoko podigne “kantu”, pehar za (neslužbeno) najbolji košarkaški klub na svijetu i zalije se šampanjcem, tako ga ni teškoće u govoru nisu spriječile da postane TV komentator. Bio je duhovit, pronicljiv, empatičan čovjek razoružavajućeg osmijeha i beskrajno pozitivne energije koju je širio na druge. Njegovi napori nisu promakli struci, 2001. je dobio nagradu Emmy kao sportski komentator.
Ovakvi ljudi kao Bill Walton ne umiru, oni ostaju među nama kao primjer da se životna borba vodi (i) suosjećanjem, trudom i nadilaženjem vlastitih granica.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
