‘Ako je Kolumbo otkrio Ameriku, Brian Wilson je otkrio Kaliforniju’, riječi su koje je još u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća izgovorio pokojni Dražen Vrdoljak na Hrvatskoj televiziji. Danas, tridesetak godina poslije, ta se tvrdnja čini neupitnom.
Dana 11. lipnja svijet je obišla vijest da je preminuo Brian Wilson, kompozitor, aranžer, pjevač, producent, kantautor, tekstopisac, suosnivač The Beach Boysa, i najviše, čovjek koji je, ako ćemo površno pojednostaviti njegov genijalan muzički opus, svjetsku omladinu svojim pjesmama uvjerio da se u Kaliforniji neki tinejdžer najbolje može provesti, bolje nego bilo gdje drugdje na svijetu.
Ono što je ključno je da je Brian Wilson bio, poput Slya Stonea koji je preminuo dva dana ranije, muzički vizionar koji je u naponu snage bio nezaustavljivi hitmejker i istovremeno izazivao svoje suvremenike (između ostalih, i Beatlese) na sofisticiraniju produkciju i raskošnije aranžmane. Svojevremeno je postojala tvrdnja da su moderna studija nastala zato da bi drugi ljudi snimali albume kakve je Wilson kreirao bez te napredne tehnologije, pri čemu su u fokusu albumi “All Summer Long”, “Today!”, “Summer Days (And Summer Nights!!)” i naročito “Pet Sounds” koji je još uvijek zlatni standard za format albuma i koji plijeni pažnju svojim aranžmanima, te razrađenim konceptom kraja perioda nevinosti.
Danas široko rasprostranjena fraza “mentalno zdravlje mladih” je svoj točan glazbeni opis dobila 1966. u prekrasnim vokalnim i instrumentalnim aranžmanima. Vrhunske vesele pjesme o ljubavima, autima i surfanju su zamijenjene pop pjesmama koje slušatelju otkrivaju autora koji se mijenja i koji nikad više neće biti onako bezbrižan, nego pun paralizirajućih strahova i sumnji.
Brian Wilson je na svoj način, na albumu “Pet Sounds” prilično jasno i direktno opisao osjećaj da je ušutkan, da se boji odbacivanja, te dočarao potragu za identitetom i emocionalnu nespremnost u suočavanju s promjenama koje nosi svijet odraslih. Wilsonov glavni junak, odnosno alter ego na albumu “Pet Sounds” nedovoljno je siguran da si kroji svoj životni put i da stoji sam samcat na bijelosvjetskoj vjetrometini satkanoj od svakakvih ljudi sa svakakvim motivima, traži utjehu ili utočište u ljubavi u nadi da će druga osoba biti sigurnija u njega nego što je on siguran sam u sebe.
Prijatelji uglavnom ne vjeruju u Wilsonove životne odluke pa je i njihova podrška prilično limitirana, a o šefovima u kući Capitol koji hoće hitove i samo hitove dovoljno je reći da su album “Pet Sounds” prvotno smatrali podbačajem iako je imao dva singla iz “Top 10” i još dva iz “Top 40”. Sve te konflikte Brian Wilson je zalio orkestracijama depresivnog ugođaja, te vrhunski aranžiranim vokalnim višeglasjima. Iste godine je Brian Wilson složio najkompleksniji hit broj jedan svih vremena – dvostruku desnu zavojnicu pop muzike, pjesmu “Good Vibrations” koju je snimao u rasponu od cca pola godine, u nekoliko (ovisno o izvoru) studija. Cijena rada je prava sitnica – tadašnjih 16.000 dolara (prema nekim izvorima). “Good Vibrations” je u tri i pol minute naznačila koje sve zvukove Brian čuje u glavi i koji će to biti novi zvuk budućnosti: violončelo kao ritmički instrument – ide, stalne promjene ritma – idu, elektro Theremin – može, naravno uz višeglasje, “debele” bas dionice, puhače.
Taj singl je trebao biti uvid u ono što slijedi – album “Smile” koji bi bio ušće tradicijske američke glazbe te psihodeličnog zvuka. Previše različitih eksperimentalnih muzičkih fragmenata, previše nerazumijevanja i premalo volje da se “Smile” izgura do objave (album je desetljećima bio bunkeriran) je rezultiralo drastičnom promjenom glazbenog smjera i povratak u bazične muzičke forme. Arhivske snimke s albuma “Smile” svjetlo su dana gledale u više navrata i svaki put bi izazvale čuđenje u svijetu: 2011. je izdan album “The Smile Sessions” te se pridružio albumu “Pet Sounds” na listama najboljeg ikad. Za potpunu sliku o Brianu Wilsonu i njegovim muzičkim vizijama preporučam box-setove “Pet Sounds Sessions” i “Feel Flows”: pjesme blistaju i u a capella verzijama, a instrumentalne verzije, te drugačiji miksevi zazivaju komentar Wilsonova suradnika Van Dykea Parksa o Brianu: “On zasićuje vrpce muzikom”.
Usred 1967. Brian se već izgubio u vlastitom životu: tek je navršio 25, a već je do tada par puta zlatnim cipelama utabao nove puteve u pop-muzici. Nisu pomogli niti likovi čije su ambicije nadilazile sposobnosti i koji su se vrtjeli oko nesigurnog genija, a ni činjenica da se glazbena industrija tada tek formirala u ono što će biti danas, pa nitko nije niti mogao imati pojma što bi i kako moglo donositi novac.
Otac Murry Wilson, prilično ljubomoran na talent kojeg nikad nije imao, a Brian ga je imao, 1969. prodaje kompaniju koja je nosila katalog Brianovih pjesama “Sea of Tunes” za 700.000 dolara, a kompanija Capitol, nakon što su The Beach Boys promijenili diskografa, privremeno je maknula albume tog sastava iz prodaje. Tada je Brian Wilson s The Beach Boysima snimio još jedan dragulj, album “Sunflower” koji se u SAD, na domicilnom tržištu izrazito loše prodavao, unatoč (opet) izvrsnim pjesmama, inovativnoj upotrebi synthesizera, nježnoj i toploj atmosferi, veći dio svijeta nije više imao sluha za Briana Wilsona. Na tom se albumu nalazi i “Cool, Cool Water”, remek djelo impresionističke pop muzike, no komercijalni neuspjeh je Briana još više povukao u emocionalni bezdan.
Bila su potrebna desetljeća da Brian stane na noge i postane koliko toliko funkcionalan. Na tom putu se suočavao i sa psihijatrima upitne etike, pa se tako jedan od njih zbog neetičnog postupanja prema Brianu morao pozdraviti sa svojom licencom za medicinsku djelatnost. O možda najvećoj borbi svog života govorio je otvoreno, a i o tome je snimljen igrani film “Love and Mercy”. Od 1999. naovamo Brian Wilson je redovito bio na turnejama, što je pravo čudo za Briana Wilsona iz 1964. koji više nije mogao podnijeti te iste turneje. Nadživio je Brian oba mlađa brata, talentiranog, ali beskrajno nemirnog Dennisa za 42 godine i stoičkog Carla anđeoskog glasa za 27 godina. Gledao je kako mu Carnie i Wendy, obje kćeri iz prvog braka, udružene s Chynnom Phillips haraju top listama početkom devedesetih pod imenom Wilson Phillips. S drugom je suprugom Melindom posvojio još petoro djece. Svirao je albume “Pet Sounds” i “Smile” uživo – nešto što su mu njegovi tadašnji suradnici govorili da je nemoguće.
No to nije sve.
Doživio je da se njegovom radu klanjaju Paul McCartney, Elton John, John Cale, Lou Reed, Tom Petty, Bob Dylan, Carole King – superteška kategorija kantautora. Diskretne posvete u pjesmama su mu dali John Lennon (“Starting Over” citira “Don’t Worry Baby”), ABBA (“On and On and On” citira “Do It Again”), Katy Perry (“California Gurls” citira “California Girls”). Nekadašnji basist Queens of the Stone Age Nick Oliveri je s tadašnjim bendom redovito svirao kraj slike Briana Wilsona, a Red Hot Chilli Peppers su izvodili na nastupima “I Get Around”. Brian je dobio dozvolu Gershwinovih nasljednika da završi nedovršene pjesme Georgea Gershwina.
Nije loše za čovjeka kojeg je diskograf svojevremeno odbacio kao krpu, kojem je vlastiti ćaća rekao da se njega i njegovog benda za par godina nitko neće sjećati i da je onih 700.000 dolara super. Nije loše za čovjeka koji se uz pomoć rodbine i prijatelja uspio iskobeljati iz ralja nemoralnog psihijatra.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
