Posljednji kolos američke književnosti i najveći američki pisac nakon Williama Faulknera, veliki Cormac McCarthy, napustio nas je jučer, nešto više od mjesec dana prije svog devedesetog rođendana.
Umro je Cormac McCarthy i ne možemo se ne upitati koliko će vremena morati proći da se u američkoj književnosti javi sljedeći pisac koji će iza sebe ostaviti opus i upola vrijedan poput onoga koji je svojim škrtim jezikom sagradio ovaj jedinstveni kolos iz Tenneseeja. Neki ga smatraju najvećim američkim autorom nakon Williama Faulknera, a njegove knjige bile su često razorne u prikazima nasilja, ali i u emocijama koje su skrivale u kratkim rečenicama u kojima je od punktuacije obično koristio samo točku kako bi ih odvojio jednu od druge. Često se bavio razmatranjem zvjerske prirode čovjeka i pokušajem odgonetanja kakvu ulogu u tome igra ono božansko. Bio je pjesnik Amerike u kojoj je Sunce na obzoru bilo crveno od krvi što natapa surovu zemlju koju je obasjalo.
Premda je doživio prilično duboku starost od 89 godina, McCarthy nije napisao mnogo knjiga. Do prošle godine njegov opus brojao je tek deset romana, dvije drame i pokoji scenarij, a zatim je, vjerojatno osjećajući da se bliži kraj, objavio dvije povezane knjige, “The Passenger” i “Stella Maris”, svoje prve romane u čak šesnaest godina koliko je prošlo otkako je napisao prethodni Pulitzerom nagrađeni “The Road”. Ipak i tih dvanaest knjiga u šezdeset godina nosilo je takvu težinu da teško možemo oprostiti Nobelovoj komisiji što ga je propustila nagraditi najvećom književnom počašću.
Svoje prve romane “The Orchard Keeper” i “Outer Dark” napisao je u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, no premda kritički hvaljene, nisu postigle značajan komercijalni uspjeh. Za to će morati čekati još desetljećima, a dogodit će se tek u devedesetima s trolistom The Border Trilogy koju su činile knjige “All the Pretty Horses” (kasnije pretvorena u film s Mattom Damonom u režiji Billy Boba Thorntona), “The Crossing” i “Cities of the Plain”. Ipak, prije toga napisao je “Blood Meridian” (podnaslovljenu “or The Evening Redness in the West”), knjigu toliko surovu i strašnu da je preplašila i kritiku i publiku kad je objavljena 1985., no danas se smatra njegovim magnum opusom a neki je s pravom nazivaju Velikim američkim romanom. Taj status inače drže tek rijetki naslovi kao što su “Moby-Dick”, “The Great Gatsby” ili “Adventures of Huckleberry Finn”. Osim toga ova je knjiga nadahnula i brojne glazbenike, više ili manje izravno, a ako treba izdvojiti samo jedan muzički uradak, ovdje bih preporučio prvi samostalni EP/album kantautora Bena Nicholsa iz benda Lucero, naslovljen “The Last Pale Light in the West” objavljen 2009. godine.
“Blood Meridian” prati put bezimenog mladića koji se nađe u bandi lovaca na skalpove, elitnoj skupini razbojnika koji masakriraju američke Indijance na granici s Meksikom, a prevodi ih čudovišni sudac Holden, sadistički filozof veći od života i smrti čiji je nihilistički svjetonazor jednako stravičan kao i nasilni postupci. On je još demonskiji pandan pukovniku Kurtzu u izvedbi Marlona Branda u “Apocalypse Now”, teoretičar vječnoga rata kao prirodnog stanja. “Rat je oduvijek ovdje,” kaže on u mom slobodnom prijevodu. “I prije nego je bilo čovjeka, rat ga je čekao. Savršen zanat čekao je svog krajnjeg izvršitelja.” Rat je ovdje bog i samo oni okupani u krvi koji prihvaćaju svoju zvjersku prirodu dostojni su zaplesati u vječnom plesu onoga koji nikad neće umrijeti. Nema horora koji vam može slediti krv u žilama kao ova mučna kronika koja jasno opisuje “kako je osvojen zapad”, odnosno kako je Amerika očišćena od domorodačkog stanovništva da bi se na njoj mogla sagraditi “zemlja slobode i dom odvažnih”. Ako trebate pročitati jednu McCarthyjevu knjigu, neka to bude “Blood Meridian”.
Povijest pokušavanja ekranizacije ovog romana mučna je gotovo koliko i njegove stranice. Tog zadatka navodno se prvi imao prihvatiti veliki Stanley Kubrick u devedesetima i bolno je uopće zamišljati kakvo bi to krvavo remek-djelo bilo da smrt nije odnijela genija prije nego što ga je ostvario. Ridley Scott je tu ideju razmatrao u narednom desetljeću, da bi zamisao do 2011. prešla na Jamesa Franca. Prije mjesec i pol dana najavljeno je da New Regency napokon radi na adaptaciji koju će režirati John Hillcoat koji je prethodno prema McCarthyjevom predlošku snimio “The Road”.
Premda će slavu, kao što smo naveli, steći u devedesetima, McCarthy će eksplodirati kao supernova u narednom desetljeću, prvenstveno kad će genijalna braća Coen tri godine nakon objave ekranizirati njegov roman “No Country for Old Men”, pretvorivši ga u Oscarom ovjenčani moderni klasik kinematografije i uz “There Will Be Blood” iz iste godine, jedan od najboljih filmova 21. stoljeća. Kao i “Blood Meridian”, i ovaj roman se odvija na granici Sjedinjenih Država i Meksika gdje trgovina drogom pođe po zlu, a igrom slučaja lovac Llewelyn Moss naiđe na gomilu novca koja je ostavljena na mjestu zločina. Lovac postaje lovinom kad za njim u potragu kreće plaćeni ubojica Anton Chigurh, hladnokrvni psihopat čije se zvjerstvo gotovo može mjeriti s onim suca Holdena, lik koji će zauvijek ostati upamćen po fenomenalnoj Oscarom nagrađenoj izvedbi Javiera Bardema s bezizražajnim licem i neopisivom frizurom, čašom mlijeka, plinskim spremnikom i kovanicom koja odlučuje o životu i smrti. Ipak, takav lik mogao je izići samo iz pera Cormaca McCarthyja.
Sljedeće neizostavno poglavlje njegove bibliografije svakako je već spomenuti “The Road”, roman nagrađen Pulitzerovom nagradom i možda najemotivnije djelo McCarthyjeva opusa smješteno u postapokaliptični svijet kojim lutaju preživjeli otac i sin izbjegavajući opasnosti koje prijete od nasilnih divljaka koji tumaraju ruševinama civilizacije. I ova je knjiga pretvorena u film s Viggom Mortensenom koji je, kako smo naveli, režirao John Hilcoat, a za koji su dramatičan soundtrack skladali Nick Cave i Warren Ellis kao jedan od svojih najboljih zajedničkih instrumentalnih radova. Bezbroj je citata iz te knjige koje bi se moglo izdvojiti poput samostojećih aforizama, ali moram izdvojiti onaj koji sam dao pretvoriti u tetovažu na vlastitoj ruci: “There is no God and we are his prophets.” Zgodna je to igra proturječnih ideja, no McCarthy ovdje govori o svijetu nakon kataklizme u kojemu ne ostaje prostora za bogove, ali i potrebi da se u takvim uvjetima nastavi “nositi vatru”, kao što to čine dvojica junaka ove knjige koja će vam slomiti srce. Ako trebate pročitati dva McCarthyjeva romana, neka to budu “Blood Meridian” i “The Road”.
Osim romana Cormac je, spomenuli smo, napisao i dvije drame, a posebno je uspješna bila “The Sunset Limited” koja je kasnije pretvorena u HBO-ov televizijski film u kojem su glavne uloge igrali Samuel L. Jackson i Tommy Lee Jones (koji je igrao i šerifa Ed Toma Bella u “No Country for Old Men”). Moramo spomenuti i da je isti predložak na ovim područjima pretvoren u hit predstavu “Voz” u režiji i adaptaciji Voje Brajovića koji u njoj pozornicu dijeli sa Sergejem Trifunovićem. “The Sunset Limited” bavi se pitanjima vjere i samoubojstva u napetom sukobu ideja religioznog bivšeg osuđenika i profesora ateista. Ovdje bismo mogli spomenuti i neke od scenarija koje je McCarthy napisao, poput primjerice “The Counselor” koji je 2013. u potpuno neshvaćen i podcijenjen film sa zvjezdanom postavom predvođenom Michaelom Fassbenderom pretvorio ranije spominjani Ridley Scott.
“Cormac McCarthy, možda najveći američki romanopisac moga vremena, umro je u devedesetoj. Poživio je mnogo godina i stvorio je divan opus, no ipak za njim žalujem.” Tim jednostavnim riječima od velikana se na Twitteru oprostio Stephen King, pisac koji je po pitanju stila i produktivnosti čista protimba šutljivom kolegi, ali i čovjek koji zna prepoznati jezu koja je na različite načine natapala stranice McCarthyjevih romana. U svijetu koji još nije doživio kataklizmu poput one (ne)opisane u “The Road” možda još ima mjesta za bogove, a književni je svijet upravo ostao bez jednog od njih. Na nama je da nastavimo nositi njegovu vatru i budemo mu proroci.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
