Kako je moguće to da je autor kojega se najčešće opisuje kao čudnog, neshvatljivog i zbunjujućeg uspio postići konsenzus kod publike i kritike i svima se upisati među favorite?
Možda vijest o smrti Davida Lyncha, jednog od najposebnijih redatelja unazad više desetljeća, nije trebala djelovati toliko šokantno budući da je još krajem prošle godine objavljeno kako se jedva kreće zbog emfizema koji je “zaradio” kao strastveni pušač, ali čitajući objave na društvenim mrežama u kojima ljudi najrazličitijih profila pišu o tome kako je njegov rad djelovao na njih, nemoguće je ostati ravnodušan i zapitati se kako je moguće to da je autor kojega se najčešće opisuje kao “čudnog”, “neshvatljivog” i “zbunjujućeg” uspio postići nekakav konsenzus kod publike i kritike i svima se upisati među favorite.
U izboru 40 najboljih filmskih redatelja danšnjice, The Guardian je tako upravo Lyncha stavio na prvo mjesto 2007. (s bodom više od Martina Scorsesea), proglasivši ga najbitnijim filmašem ere zbog uradaka koji su “zastrašujući, razdražujući, razotkrivajući i divlji”. Povrh toga, njegovi su filmovi mahom nelinearni, višeznačni i podložni interpretaciji, ali uvijek osjetilno zavodljivi i upečatljivi, te ostavljaju dojam da nije potrebno proniknuti u njihove poruke, jer zbog njihove snolike kvalitete i sočnog okusa svatko iz njih može izvući vlastitu esenciju kojoj dodatni logički zaključci nisu potrebni.
Pisati o Lynchu i njegovoj karijeri iz nekog objektivnog ugla tako je nemoguća misija, pa se mogu samo osvrnuti na to što je koji od njegovih filmova značio meni. Možda nisam mlad kao rosa na proplanku, ali njegov prvi dugometražni igrani film, nadrealistička noćna mora zvana “Eraserhead” došla je prije mog rođenja, pa sam je tako uhvatio u ranim tinejdžerskim danima na jednoj od gerilskih projekcija alternativne scene i, kao i mnogim drugima, i meni se plač nečovječne deformirane bebe (koji su i Dead Kennedys koje sam tada opsesivno slušao opjevali u “Too Drunk to Fuck”) uvukao pod kožu i ostao proganjajućim iskustvom koje je izazivalo nelagodu pred svako sljedeće ponovljeno gledanje.
No, zanimljivo je kako je upravo ta mračna i jeziva 90-minutna vinjeta iz pakla otvorila Lynchu vrata za probijanje do publike i stvaranje statusa osebujnog genija koji će ga pratiti sve do jučerašnje smrti, a vjerajatno i do kraja civilizacije. Naime, među fanovima ovog uratka bio je i komedijaš Mel Brooks koji je na osnovu “Eraserheada” mladom Davidu ponudio da iza njegovog sljedećeg filma stane sa svojom produkcijskom kućom. Lynch je od nekoliko scenarija odabrao “The Elephant Man”, istinitu priču o još jednom deformiranom biću, Josephu Merricku (u filmu preimenovanom u John), cirkuskoj atrakciji i medicinskim fenomenom profinjene duše koja se nosi s okrutnim svijetom i ljudima koji ga zbog izgleda tretiraju s odbojnošću i gađenjem.
Iako je poveznica s prvijencem jasna po pitanju fiziče odbojnosti stvorenja o kojima ovi filmovi govore, “The Elephant Man” je ispričan linearno i za Lyncha prilično jasno, snimljen u lijepoj crno-bijeloj tehnici i nošen sjajnim glumačkim ostvarenjima Johna Hurta u naslovnoj ulozi pod teškom maskom, te tad još relativno mladog Anthonyja Hopkinsa i do danas mi je jedan od najdražih uradaka ovog redatelja. Ovaj film mu je donio i prvu nominaciju za Oscar u kategoriji najbolje režije i svakako je jedan od najboljih filmova osamdesetih.
Poznata je priča kako je nakon toga Lynch odbio priliku da režira završni dio originalne trilogije “Ratova zvijezda” jer nije imao interesa za takvo što, no Dino De Laurentiis uspio ga je nagovoriti da se ipak prihvati znanstveno-fantastičnog epa “Dune”, ekranizacije slavnih romana Franka Herberta. Redatelj se ovdje opekao kad je shvatio da filmovi koje snimaš za velike studije ostavljaju malo mjesta tvojim autorskim navadama i rješenjima, pa će film doživjeti slabe rezultate na blagajnama i do danas će se naširoko smatrati njegovim jedinim ozbiljnim promašajem u karijeri.
Unatoč tome, mi kao klinci nismo imali suviše zamjerki na priču o Paulu Artreidisu i pješčanom planetu, a njena zvijezda, mladi Kyle McLahlan ostvarit će daljnji uspjeh i u sljedećem Lynchevom filmu za De Laurentiisa, “Blue Velvet”. Ovdje dolazimo već do faze u kojoj postaje jasno što znači ono što će u budućnosti označavati pridjev koji će ući u široku uporabu upravo kao “linčevski”. Sve otkad Jeffrey u polju pronađe odrezano uho, postaje nam jasno da su se otvorila vrata u neke svjetove koji su nam dosad bili strani i nezamislivi.
Od Dennisa Hoppera kao psihopata s maskom za kisik, tajanstvene Isabelle Rossellini i uvrnutog korištenja pop hitova Roya Orbisona “In Dreams” i Bobbyja Vintona s naslovnom pjesmom, kao i izvorne glazbe od tada Lynchevog glavnog skladatelja Angela Badalamentija, ovaj kolaž iz nemirnih snova podijelio je publiku i kritiku, ali ipak Lynchu donio drugu oskarovsku nominaciju za najboljeg redatelja u istom desetljeću udarivši temelje estetike koja je u jednakoj mjeri seksi i naslilna, zbunjujuća i neodoljiva.
Unatoč filmskim uspjesima, Lynch će možda najveći trag ostaviti na televiziji, kad s Markom Frostom pokrene televizijsku seriju “Twin Peaks”, misteriju o ubojstvu smještenu u pitoreskni naslovni gradić u državi Washington koja počinje kao whodunit (ponovno s McLahlanom u glavnoj ulozi), da bi do kraja ponovno završila u uzburkanim vodama nadnaravnog i začudnog, jednom riječju – linčevskog. Sjećam se da smo kao klinci s roditeljima pratili seriju svakog tjedna, pokušavajući dokučiti tko je ubio Lauru Palmer, da bi se u nekom trenutku stvari toliko otele kontroli, da svi zajedno više nismo bili sigurni da znamo što gledamo.
Kad je objavljena druga sezona, Lynch i Frost opet su ostali bez dijela kreativne slobode, pa je završetak zbrzan i prerano zatvoren, no Lynchu će se teme vezane za ovaj misterij i gradić pun čudaka uvijek vraćati, pa će prvo snimiti i igrani film “Twin Peaks: Fire Walk with Me”, a zatim mnogo godina kasnije i nova začudna poglavlja serije.
U devedesete je ušao s “Wild at Heart”. Nicolas Cage ovdje kao Sailor naoko udara temelje za personu koju će prihvatiti u kasnijoj fazi svoje karijere, nakon što osvoji Oscar za “Leaving Las Vegas” i postane akcijskom zvijezdom u drugoj polovici desetljeća. Odjeven u sako od zmijske kože, divlja i pjeva Elvisa svojoj Luli koju igra Laura Dern, povratnica iz “Blue Velveta”. U jednakoj mjeri film ceste, koliko i nasilna romantična komedija koja se konstantno referira na “Čarobnjaka iz Oza”, “Wild at Heart” će postići uspjeh i potvrditi Lynchev status oddball favorita donijevši mu Zlatnu palmu u Cannesu te 1990. godine.
Filmu naslov daje Lula u svojoj izjavi u kojoj kaže “this whole world’s wild at heart and weird on top,” a ako se isto tako moglo opisati i sam film kao i općenito redateljevu estetiku, onda to još više vrijedi za njegov sljedeći uradak “Lost Highway” koji je možda za široke mase bio suviše “weird on top”, no vidio sam danas jedan meme koji savršeno opisuje moje dojmove nakon gledanja tog filma, a u kojemu autor kaže da je njemu kao “šesnaestogodišnjaku odškrinuo vrata percepcije prema onome što sve film može biti”.
I ja sam bio u toj dobi kad sam ga gledao i dugo ću ga pamtiti po legendarnoj sceni u kojoj “tajanstveni čovjek” daje telefon Billu Pullmanu da se nazove kući gdje ćemu se isti ovaj jezivi lik javiti. Prije toga vjerojatno nisam ni čuo Rammstein a upravo će korištenje njihove istoimene pjesme u ovom filmu probuditi neke nove glazbene interese u mojoj tinejdžerskoj dobi.
Ako pojam “linčevski” označuje nešto što je čudno, neočekivano i neobično, što može biti čudnije, neočekivanije i neobičnije za Lyncha nego da snimi film koji nije nimalo čudan. Jednostavno i nazvan “The Straight Story” prema svom protagonistu Alvinu Straightu (Richard Farnsworth) koji putuje preko dviju država na kosilici u posjet svom bolesnom bratu (Harry Dean Stanton), ovaj film osvojio je srca obožavatelja, ali još više zbunio one koji su od Lyncheva filma očekivali da budu zbunjeni. Film nije privukao širu publiku; sjećam da smo na projekciju u Kinu Grič tada došli samo ja i jedna gospođa u godinama.
Ako je “The Straight Story” predstavljao jednog netipičnog Lyncha, njegov sljedeći film “Mullholand Drive” bit će kvintesencijalni David Lynch. Isprva zamišljen kao serija poput Twin Peaksa, njegov prvi film u novom stoljeću ponovno će miješati stvarnost s uobraziljom, plesti nerazumljivu priču kroz holivudske hodnike moći, ponovno iskopati jedan Orbisonov hit (ovaj put “Crying” u španjojlskoj verziji Rebekke Del Rio kao “Llorando”), proslaviti Naomi Watts i Lauru Harring i osigurati još jednu Lynchevu nominaciju za Oscar u kategoriji najbolje režije. O razini nepravde koju je Akademija počinila nagradivši te godine Rona Howarda za “A Beautiful Mind” nepotrebno je trošiti riječi.
Do Lynchevog sljedećeg i u formi dugometražnog igranog, posljednjeg filma proći će još pet godina. Iako znam neke fanove koji se kunu da im je upravo “Inland Empire” omiljen Lynchev film, ali trosatna niskobudžetna nelinearna misterija meni je osobno djelovala nedovoljno razrađeno i suviše hladno u odnosu na sve boje, zvukove i neodoljivu zavodljivost prethodnika. No, da budem iskren, u pitanju je jedan od triju njegovih filmova koje nisam ponovno pogledao unazad par godina, pa je vjerojatno i zreo za novo vrednovanje.
Ne škodi spomenuti da se Lynch osim filmom bavio i glazbom, ali njegov obol diskografiji praktički je beznačajan u usporedbi s njegovim kinematografskim opusom. Njegov prepoznatljiv izričaj već je utjecao na mnoge redatelje mlađih generacija, a ugođaj nesigurnosti i jeze iz njegovih uradaka bit će vjerojatno još dugo nedostižan na filmskom platnu. Lynch se pokazao kao jedan od posljednjih holivudskih umjetnika režije i koliko god bilo pitanje iz prvog odlomka ovog teksta – kako tako “čudan” autor može svima postati omiljen – zvučalo naoko smisleno, zapravo je izlišno kad se zna o kojem je autoru riječ. Njegov svijet bio je jednako lijep koliko i strašan, jednako divlji koliko i čudan.
Možda je prikladno pozdraviti se od njega onim stihovima Alfreda Lorda Tennysona kojima se i on sam pozdravio od svog Johna Merricka. “Never, oh! never, nothing will die; The stream flows, The wind blows, The cloud fleets, The heart beats, Nothing will die.”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
