U svojoj najpoznatijoj postavi Allman Brothers Banda Betts je imao najtežu ulogu – bio je vječiti drugi, bilo kao gitarist partner Duaneu Allmanu, bilo kao autor pjesama (nakon Gregga Allmana), bilo kao pjevač (opet nakon Gregga Allmana) i u najtežim trenucima je preuzeo velik emocionalni i kreativni teret te doprinio da popularnost The Allman Brothers Banda u jednom trenutku bude mjerljiva s popularnošću The Rolling Stonesa.
Ponegdje će nadahnut pjesnik, književnik ili novinar napomenuti da je Balkan mjesto koje ima previše legende za svoje dobro. Slično se moglo tvrditi za grupu The Allman Brothers Band. Grupa se zvala po braći, najpoznatijem članu, Duaneu, koji je već u ranim dvadesetima izgradio reputaciju renomiranog gitarista, i po pjevaču/orguljašu/autoru Greggu, čije su pjesme i vokalna interpretacija privlačila poštovatelje grupe. Iako je slava i kod jednog i kod drugog Allmana bila posve zaslužena, i drugi članovi grupe su zaslužili respekt. To je pogotovo vrijedilo za Forresta Richarda Bettsa, koji se kao malo muzičara u povijesti rock’n’rolla iskazao u kriznim vremenima za grupu.
U svojoj najpoznatijoj postavi Allman Brothers Banda Betts je imao najtežu ulogu – bio je vječiti drugi, bilo kao gitarist partner Duaneu Allmanu, bilo kao autor pjesama (nakon Gregga Allmana), bilo kao pjevač (opet nakon Gregga Allmana) i u najtežim trenucima je preuzeo velik emocionalni i kreativni teret te doprinio da popularnost The Allman Brothers Banda u jednom trenutku bude mjerljiva s popularnošću The Rolling Stonesa.
Kao autor je debitirao na drugom i možda najboljem studijskom albumu The Allman Brothers Banda, “Idlewild South”, potpisujući uvodnu “Revival” i instrumental “In Memory of Elizabeth Reed”. Iako je bilo jasno da je sjajan gitarist, u ovim pjesmama, kao i onim koje će tek napisati, Betts je bio yang yinu braće Allman, pogotovo Greggu. Tuga, čemer i srdžba su često bile potke u pjesmama koje potpisuje Gregg Allman, i za razliku od Gregga, Bettsov autorski senzibilitet je često bio razigran, lepšav i svjetao. Bettsova nadahnuća nisu samo bila iz bluesa, nego i iz countryja, bluegrassa, jazza i drugih američkih korijenskih žanrova. Sve je to pokazao u ranim sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća kada je najveća slava The Allman Brothers Banda bila prošarana najvećim tragedijama.
U ožujku 1971. sastav je snimao koncerte čije će snimke biti iskorištene za album “At Fillmore East” i koji će proslaviti i sastav i live-albume kao takve, te se smjestiti u birano društvo umjetničkih djela Kongresne knjižnice SAD. Nakon velikog uspjeha slijedio je užas i šok, pola godine kasnije, u jesen 1971., Dickeyev gitaristički partner Duane Allman je poginuo u motociklističkoj nesreći. U relativno malo vremena koliko su svirali zajedno Duane Allman i Dickey Betts su važili za najbolji rock-gitaristički par na svijetu. Obojica su imala prepoznatljiv stil, sjajnu tehniku, glazbenu širinu i obojica su razumjela muziku na sličan način. U njihovim solažama malo je bilo soliranja radi tehnike, uvijek je to bilo u funkciji pjesme, odnosno osnovne ideje.
Nakon tragične smrti Duanea Allmana je odsvirao (a neke i osmislio) gitarističke dionice koje su se tek trebale snimiti na albumu “Eat A Peach” (1972), a nakon još jedne tragične smrti u grupi, odlaska basista Berryja Oakleya napisao je pjesme koje su završile na albumu “Brothers And Sisters” (1973). Bettsova kreativnost i imaginacija je pomogla da se storija The Allman Brothers Banda preseli u legendu poput priče o Feniksu koji se obnovio iz vlastitog pepela: upravo je te 1973. Betts grupi podario megahit “Ramblin’ Man”, te kultni instrumental (nazvan po vlastitoj kćeri) “Jessica” koji je poslije postao uvodna špica za emisiju “Top Gear”.
Ispostavilo se da je “Brothers And Sisters” bio točka prijelaza iz uspona u pad matične grupe: stres, pritisci, droga, taštine, različite koncepcije o budućnosti grupe dovele su funkcioniranje sastava u slijepu ulicu. Za to vrijeme Betts je snimao zapažene solo albume “Highway Call” (1974), “Dickey Betts and Great Southern” (1977), “Atlanta’s Burning Down” (1978). U to doba je svirao na albumu Billy Joea Shavera “When I Get My Wings”, te uočio svirački talent mladog Eddyja Shavera, sina Billyja Joea, koji će sa svojim ocem nastupati i zajedno potpisivati pjesme.
Krajem sedamdesetih The Allman Brothers Band se ponovo okuplja, a Dickey ponovo potpisuje hit za grupu “Crazy Love”. Uslijedit će još jedan privremeni razlaz, a krajem osamdesetih bend se ponovo okuplja. Album “Seven Turns” označava novi početka, Betts u sastav dovodi sjajnog Warrena Haynesa, i generacija devedesetih je dobila priliku uživati u novoj (dobroj) muzici veterana američkog glazbenog Juga: album “Where It All Begins” se izvrsno prodaje. 2000. Betts napušta The Allman Brothers Band zauvijek, i to u visokokonfliktnom razlazu, te potom opet aktivira svoje solo-projekte.
Priča o Dickeyu Bettsu nije samo priča o sjajnom gitaristu i autoru, to je priča o čovjeku koji je prihvaćao životne izazove i u užasnoj situaciji se nametnuo kao prirodan glazbeni vođa. Iako je uvijek bio u sjeni medija u odnosu na Gregga Allmana, povijest grupe The Allman Brothers Band, povijest južnjačkog rocka, pa i povijest popularne muzike općenito bi bila bitno drugačija da nije bilo njega.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
