In Memoriam: Earl Simmons DMX (1970. – 2021.)

U petak 9. travnja nas je u 51. godini života napustio Earl Simmons, poznat kao Dark Man X, a najpoznatiji kao DMX. Umro je od posljedica srčanog udara koji je pak bio posljedica predoziranja.

Earl Simmons DMX (Foto: Wikipedia)

Ova karizmatična hip-hop zvijezda iza sebe ostavlja manje i veće filmske uloge i osam studijskih albuma. Kao i mnoge njegove kolege, rani mu je život bio prožet uličnim nasiljem, sukobima sa zakonom što će ga nažalost, ispostaviti će se, pratiti sve do kraja života. Srećom, rano se počeo zanimati i za glazbu pa je aktivan od 1992., no svoj prvi album izdaje tek šest godina kasnije.

Pod etiketom Ruff Ryders Entertainment i u suradnji s Def Jamom objavljuje svoj prvi album „It’s Dark and Hell is Hot“, najpoznatiji po klasiku „Ruff Ryders Anthem“. Iste godine objavljuje drugo izdanje „Flesh of my Flesh Blood of my Blood“. Upečatljiva naslovnica, žestok rap, eksplicitni tekstovi i odlična gostovanja, između ostalih Marylin Manson i Mary J. Blige, čine jedan od najboljih njegovih izdanja, ali i zacementiranje svojeg vrlo prepoznatljivog stila.

Jednako uspješan bio je godinu dana kasnije objavljen „…And then there was X“ koji je iznjedrio mega hit „Party Up“, tu su i odlične „One more Road to Cross“, „Fame“, a meni je jedna od najdražih stvari na tom CD-u balada „Angel“. Ovaj album je i za moje upoznavanje s DMX-ovim opusom bitan jer je bio prvo što sam čuo od njega, hvala prijatelju iz osnovne škole koji mi je posudio kazetu s ovim albumom i trajno me zainteresirao za opus ovog MCa.

Godine 2001, za potrebe soundtracka za film „Exit Wounds“ DMX obrađuje Withersovu „Ain’t no Sunshine“, izbacivši jednu od najboljih obrada ovog klasika. Sjećam se jedne prigode u kojoj je na radiju puštena DMX-ova verzija a DJ-ov komentar je glasio „Ponekad je obrada bolja od originala“. Ne preostaje mi nego se uz dužno poštovanje složiti s ovom konstatacijom. Iste godine izlazi njegov četvrti album „The Great Depression“ nošen hitovima „Who We Be“ i „We Right Here“ a ja pamtim i odlične „Bloodlyne Anthem“ i „Shorty was Da Bomb“.

Početkom 2003. DMX objavljuje mega uspješni singl „X Gon’ Give To Ya“ koji je bio nosilac soundtracka filma „Cradle 2 the Grave“ u kojem je Simmons igrao jednu od glavnih uloga. Stvar još nije pošteno ni sišla s top lista, a u rujnu iste godine stiže njegov peti album „Grand Champ“ s uspješnicama „Where the Hood At“, „Get it on the Floor“ ili „The Rain“ a osim navedenih kompletan je album krcat odličnim pjesmama. Možda je i na ovom albumu najviše došla do izražaja Simmonsova karizmatičnost, jer je upravo tu najbolje spojio klupske bangere, tvrde ulične repčuge ali i soul i gospel momente svojim dubokim promuklim glasom pjevajući refrene i recitirajući molitve. Ti recitali bili su karakteristični za svaki njegov album.

Album iz 2006. kvalitetom je ostao na razini prijašnjih, pun sjajnih pjesama poput „Good Bye“ ili „Life By My Song“ no ipak, nije ga pratio toliko komercijalan uspjeh prethodnika. Nakon toga DMX sve više dolazi u sukobe sa zakonom, revolveraške obračune, navodno i zbog ovisnosti o cracku pada u nesvijest na parkiralištu jednog hotela pa zbog svih ovih situacija glazbena karijera stagnira.

Albumi „Undisputed“ iz 2012. i „Redemption of the Beast“ iz 2015. nažalost su bili daleko ispod prijašnjih radova, premda su ih, zanimljivo, najavili odlični singlovi koji su nakraju završavali na raznim mixtapeovima i kompilacijama, albumi su bili barem za potpisnika ovih redova razočaranje.

Ove se godine najavljivao novi album i comeback koji DMX, nažalost neće dočekati pa ćemo vjerojatno posthumno čuti što se to pripremalo zadnjih nekoliko godina. Dark Man X svojim mračnim stilom, specifičnom bojom glasa i ekscentričnim tekstovima no nažalost i načinom života, obilježio je jednu eru hip-hopa i zasigurno ostavio unikatan trag. Njegov promukli urlik nećemo više čuti na koncertima, ali će zasigurno odzvanjati iz zvučnika svih njegovih poklonika koji su ga pratili sve ove godine.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X