Dana 21. siječnja 2025., kao posljednji živući član sastava The Band, Garth Hudson je zauvijek zatvorio svoje klavijature.
Nije nepoznato da je grupa The Band bila tako nazvana s razlogom koji je opravdala kao omiljena grupa čitave generacije muzičara jer je bila blagoslovljena autorskim, izvođačkim i aranžerskim talentom. U posljednjoj stavci, onoj vezanoj za aranžiranje, Garth Hudson je imao posebno važnu ulogu. Aranžiranje je bila njegova supermoć, a njegova pozicija u grupi slična onoj koju je imao Charlie Watts iz Rolling Stonesa. Znalo se tko ne priča puno i znalo se bez koga ekipa ne funkcionira.
Na koncertima njegova pozicija na sceni je bila u sredini (poput Wattsa), dalje od mikrofona, prema dnu scene. Nogometnim rječnikom rečeno, bio je “povučeni centarfor”. Svirao je, ako ne sve, onda skoro sve vrste klavijatura, harmonika i ostalih instrumenata s tipkama, te limenopuhačke instrumente. Djelovao je kao profesor koji ne tolerira “šmiranje”, koji čuje i vidi sve i kod kojeg je najbolje što prije i što više usvojiti gradivo koje predaje, jer nakon toga stiže nešto još bolje.
Garth Hudson je rođen 2. kolovoza 1937., i par godina je stariji od muzičke mu braće iz sastava The Band. U periodu kad je rock bio još generacijska muzika, Hudson se priključio sastavu The Hawks, u to doba pratećoj grupi Ronnieja Hawkinsa, pri čemu je postao svojevrsni mentor svojim mlađim kolegama Robbieja Robertsonu, Ricku Danku, Levonu Helmu i Richardu Manuelu. Priča kaže da se pridružio kao glazbeni učitelj ostaloj četvorici podučavajući muzičku teoriju, naplaćujući svoje intelektualne usluge 10 dolara tjedno. Ne moramo biti sudski vještaci da procijenimo koliko je to utjecalo na napredak sastava kojeg će 1969., u vrijeme kad su Beatlesi bili itekako aktivni, popularni i relevantni, George Harrison proglasiti najboljom grupom na svijetu.
Omiljenost The Banda među velikim facama tu nije stala: drugu vrstu kaljenja sastav je imao surađujući s Bobom Dylanom 1966. i u periodima koji će uslijediti. Priča o učitelju i učenicima koji su se izjednačili s učiteljem i otišli korak dalje vrijedi i kod Dylana i The Banda: ono što je trebalo biti neslužbeno sviruckanje je postalo “The Basement Tapes” – kolekcija (katkad vrlo opuštenih) podrumskih snimaka živi svoj život, prvo kao prvi bootleg u povijesti rocka “The Great White Wonder”, potom kao “The Basement Tapes” i na kraju kao ukoričeni komad historije na 6 kompaktnih diskova i dvije knjige “Complete Basement Tapes”.
Umjetničko nadrastanje The Banda počinje s debi-albumom “Music From The Big Pink”. Sjećam se kad sam prvi put čuo “Music From Big Pink”, originalno izdan usred revolucionarne 1968. godine. Album prvijenac je zvučao svakakvo, samo ne kao prvijenac i kao sve drugo, samo ne izdan 1968., nego kao revolucionarno nerevolucionarno remek djelo: usred ere progresivnog rocka bez iti jednog gitariskog sola, s upečatljivo rustikalnom atmosferom koja je podcrtana citatima iz klasične muzike, te vokalnim višeglasjima koji su više evocirali očaj iz Velike ekonomske krize, nego optimizam i vjeru u promjene.
Garthov jezik glazbe je takav da nikad nije izdao ili osramotio svoje klasičarske korijene. Ploča počinje Garthovim uvodom u “Tears of Rage”. Rock muzika je u to doba već dala jake albume koji su emancipirali tu muziku kao legitimnu umjetničku formu. Garthove klavijature su otišle korak dalje. One su govorile rock izričajem u ime starijih generacija. Hudson prikazuje sentiment rocka (kojeg su kao formu definirali muzičari sredinom 20. stoljeća) kao da je postojao i prije nego što je uobličen.
Napisana iz pera tada mladog genija Boba Dylana i nešto mlađeg, ali mnogo nemirnijeg Richarda Manuela, “Tears of Rage” je pjesma o utučenim roditeljima. Garthove orgulje su davale ozbiljnost i autoritet u kontekstu kojeg Manuelovo ekspresivno pjevanje još više dolazi do izražaja. Sličan je pristup primijenjen na jednako poznatoj “Chest Fever”. Garthov uvod je inspiriran Bachovom Toccatom i fugom u d-molu i zvuči poput stoljetnog malja. Poslije je taj motiv bio razrađivan na koncertima grupe i dobio ime “The Genetic Method”.
Garth je sjajno vladao i limenim puhačima, u što se mogu uvjeriti slušatelji albuma The Banda “Rock of Ages”, a i drugi studijski, istoimeni album The Banda ima posvuda Hudsonove muzičke tragove, kao i album grupe “Nothern Lights – Southern Cross”, na kojem je prihvatio zvuk synthesizera i bešavno ga uklopio u zvuk grupe. Svoju karijeru, čini se, proveo je svirajući ono što mu se sviđa i uvijek poštujući svoje muzičko obrazovanje.
Službeni oproštajni koncert najslavnije postave The Banda održao se 25.11.1976. u dvorani Winterland u San Franciscu uz goste kao što su Ringo Starr, Ronnie Wood, Bob Dylan, Emmylou Harris, Van Morrison, Neil Young, Joni Mitchell, The Staple Singers, Muddy Waters, Neil Diamond i drugi. Njega je na filmsku vrpcu ovjekovječio Martin Scorsese i pod imenom “The Last Waltz” i dalje plijeni pažnju filmskih i muzičkih entuzijasta te u historiji rocka ima posebno mjesto.
Hudsonove vještine su prepoznali i mlađi naraštaji: trideset godina poslije glazbe iz “velikog ružičastog”, na ponajboljem albumu grupe Mercury Rev “Deserter’s Songs”, Hudson se pridružuje muzičarima mlađe generacije, koja je, iživcirana promjenjivim uspjesima na sceni, snimiti album s muzikom koju doista voli. Prezime mu dolazi u naslov pjesme “Hudson Line” (u kojoj gostuje), a “Deserter’s Songs” je na neki način “The Basement Tapes” za novu generaciju koja se nije našla u tada popularnim idiomima kao što su rap-metal ili soundtrack iz filma “Titanic”.
Garth Hudson ostat će upamćen kao jedna od najmanje tipičnih rock zvijezda čiji je pristup imao aureolu autoriteta, znanja, razumijevanja i poštovanja prema muzici koju izvodi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
