In memoriam: Ivan ‘Piko’ Stančić (1952. – 2025.) – naš Rick Rubin prije Ricka Rubina

Uvijek uglađen, ali s jakim street creedom i nedvojbenim ugledom kod svih sa scene. Dobro odjeven, ali nikad kicoš. Prije netko po kome ste dobivali poruku da se tako odijevaju muzičari u New Yorku. Čovjek aure znalca za kojeg mislite da nikad nije u poziciji da on nekom nešto treba objašnjavati, već da se svi trude njega oraspoložiti. Roker, a gospodin.

Ivan ‘Piko’ Stančić (Izvor: Discogs)

Bio mi je Rick Rubin prije Rick Rubina. Taman u tim formativnim godinama kad vas pored slušanje samih ploča privlači i proučavanje omota i čitanje imena tko je što radio i kojih tu sve uloga ima pored onih bendovskih. Ime producenta uvijek je bilo posebno istaknuto, poput imena redatelja na filmskoj špici. A tko god je svoj ukus formirao u osamdesetima, volio rock i živio u Jugoslaviji, taj nije mogao ne znati za Pika Stančića, jer vrlo vjerojatno je njegovo ime bilo na nekom od albuma omiljenih vam bendova.

Zato i kažem Rick Rubin, prije Rick Rubina, bar u mom osobnom slučaju, jer sam upravo kroz tu učestalost pojavljivanja njegovog imena na albumima istovremeno dobivao dojam važnosti glazbenog producenta i stvarao određenu mistifikaciju oko toga, u smislu da je producent ujedno nešto poput gurua – jer svi glazbenici su se slikali s istim instrumentima u rukama, ali nisu svi imali ono što se i tada zvalo zvuk.

Možeš imati pjesme, ali ti treba zvuk za njih. Za taj zvuk uvijek se hvalio ili kudio producent. A producent je znao taj zvuk i producent je ostavljao dojam da je on taj koji bira i određuje s kim će raditi. Za njega su bendovi u intervjuima isticali „da im je pronašao zvuk“, „da je ušao u srž njihovih pjesama“, „da je on imao kompletnu sliku o albumu“ – dakle, guru. Kad sam nešto kasnije počeo svirati u bendu, postulati o producentu bili su mi jasniji od same glazbe koju smo izvodili. Bilo mi je kristalno jasno da nam treba netko „tko će nam pronaći zvuk“, „ući u srž pjesmama“ i „imati kompletnu sliku o albumu“ – dakle gurua.

Producent u našim glavama nikad nije bio samo tehničko lice koje zna s gumbićima u studiju. Pika je bilo lako mistificirati u tinejdžerskoj glavi. Nikad u prvom planu poput pjevača ili gitarista, uz to ga se sjećam i kao bubnjara – dobrog bubnjara – onog koji se pojavljuje kako bi riješio stvar. “Ko je sviral’?”, “Piko”, “Okej” – samo izgovaranje njegovog imena u nekoj običnoj verbalnoj komunikaciji značilo bi da se bolje nije ni moglo.

Uvijek uglađen, ali s jakim street creedom i nedvojbenim ugledom kod svih sa scene. Dobro odjeven, ali nikad kicoš. Prije netko po kome ste dobivali poruku da se tako odijevaju muzičari u New Yorku. Čovjek aure znalca za kojeg mislite da nikad nije u poziciji da on nekom nešto treba objašnjavati, već da se svi trude njega oraspoložiti. Roker, a gospodin. Aura mislioca i nekog tko ne gubi kontrolu upravo u tom rokenrolu koji toliko voli izgubiti kontrolu. Njegovo ime na omotu ploče – garancija kvalitete koja vas nekako tjera da čujete i shvatite tu kvalitetu, čak i ako vam nekad i ne sjedne iz prve, ali ‘kopate’ tj. slušate dok je ne otkrijete.

Na sceni je bio otpočetka. Od Grupe 220. Teže je pobrojati ovdašnja poznata rock imena s kojima nije radio, nego ona s kojima jest. No ono što držim njegovom izuzetnošću jest njegov „think big“ moment, tj. da učini neki bend velikim i značajnim, a da mu ne promijeni „lični opis“. On je znao gdje je ta granica preko koje se nekog komercijalizira do bezličnosti, tj. koliko oplemeniti nečiji rock zvuk kako bi taj bend bio u stanju zagrabiti i u izvan žanrovskom bazenu. Biti unutar gabarita onog najpopularnijeg kontrapunkta o kojem slušatelji vječito razglabaju, a taj je „biti poznat, a ne prodati se“, tj. koliko daleko koketirati s nečim, a da pobijedi zaključak opravdanosti tog poteza u tržišnom smislu, a da obraz ostane čist.

Uz to Piko je posebno volio one iz buntovnog punk rock jata i vjerovao je da upravo od takvih može napraviti velika imena. Sprovođenje te kontrastne apstrakcije u djelo možda najbolje pokazuje „Crno bijeli svijet“ Prljavog kazališta. Upravo taj album najuočljivije prikazuje Pikov „think big“ moment, kad od drugog po redu albuma mladih i neobuzdanih pankera iz zagrebačke periferije iste te pankere gurne po tiražama u prvu ligu tadašnjeg jugoslavenskog rocka, a da im pritom nije oduzeo ništa od bunta, već im je dodao nadogradnju, jasniji lokalni štih i hitove koji su i danas evergrini. Mislim da je i Jasenko Houra nakon „Crno bijelog svijeta“ od Pika preuzeo praksu o razmišljanju izvan okvira upravo kako bi se okviri proširili – kako bi dečki iz Dubrave prvo dobacili do centra grada, a potom i ostatka države.

„Godina zmaja“ Psihomodo popa također je bio jedan od tih „think big“ albuma, tj. kako opet izmisliti Ramonese i to u jednoj socijalističkoj zemlji, gdje već naslovnica na kojoj članovi tog benda poziraju poput Stonesa na svom prvom albumu odašilje to razmišljanje izvan okvira. Ili pak „Film u Kulušiću – Live“ kad je samo sa šest uživo snimljenih pjesama preko noći grupa Film postala jedna od najvažnijih uzdanica novog vala.

Isto tako, postojao je i krug glazbenika iz Beograda s kojima je Piko dijelio zajedničku kreativnu vibru, bio opušten u dekonstrukciji i ponovnoj konstrukciji, te posljedično prijateljevao. Jest da je s albumom „Distorzija“ pronašao Električnom orgazmu upravo onaj zvuk po kojem će se kasnije ravnati i sam bend i da je snimio prvo i posljednje samostalno diskografsko poglavlje Idola, no Vlada Divljan i Srđan Gojković Gile bili su Pikova ekipa. S njima kao da se mangupirao, i to dobro mangupirao, bilo da je s Giletom pod nazivom Hijene u brutanlonsti izričaja išao do kraja, obzirom da su zajedno bili inspirirani njujorškim undergroundom, ili kad su u sam suton bivše nam zemlje osnovali super grupu Vlada, Gile, Piko i Švaba na relaciji Zagreb-Beograd, kad je to nažalost moglo biti shvaćeno kao provokacija društvu koje je pucalo po nacionalnim šavovima. A u biti smo s tim bendom dobili tada i jugoslavensku inačicu Traveling Wilburysa, ali u ‘posljednjoj sekundi posljednjeg dana te zemlje’. Prekasno, jer neke stvari uvijek postanu važnije od glazbe.

Dugo su te neke stvari bile važnije od glazbe u devedesetima, no Piko je u tom kasnijem periodu svog rada odavao utisak kao da ugađa sam sebi, što kao slikar, što kao glazbeni istraživač koji se igra s glazbenim obrascima i pažljivo bira suradnike za svoje solističke izlete. I u toj fazi ostao je gospodin, gospodin umjetnik. I također u ‘škvadri’ svojih omiljenih zagrebačkih kolega kao što su Max Juričić i Marino Pelajić Barracuda s kojima je prašio kao trio Le Cinema, valjda nas sve podsjećajući što je u biti bio film originalnog Filma.

Priliku da sudjelujem u Pikovom naglašenijem evociranju svojih (prvenstveno novovalnih) uspomena i anegdota imao sam 2020. godine na predstavljanju knjige o novom vala iz pera Dušana Vesića. Usred pandemijskih okolnosti, kad nam je svima bilo drago što nas je bar vrijeme tadašnjeg toplog listopada pomazilo, pa da se književna promocija može održati na otvorenom (inače se ne bi održala). Sjećam se da pored toga što sam novinar koji za sebe misli da je zbog prirode bavljenja ovim poslom odavno poravnao svoje obožavateljske instinkte prema nekim ljudima iz prošlosti, shvatio da uvijek postoji neki izuzetak.

S Pikom to ‘poravnanje’ nije radilo. Više sam strepio od toga što će on reći na neko moje izgovoreno mišljenje, nego bilo tko drugi u tom trenutku, jer, eto, bio sam valjda kraj svog Ricka Rubina iz mladosti. I iz tog mentalnog okova se nije bilo lako osloboditi.

Laka ti zemlja, Piko.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X