U 83. godini nas je napustio jazz velikan Jack DeJohnette koji je za života dobio epitet bubnjara nad bubnjarima.
Smjesta ugasi tu kameru! – viknuo je Jack DeJohnette s pozornice.
Potom se nervozno ustao s bubnjarskog stolca i žurnim korakom krenuo prema snimatelju i meni.
Vadi kasetu! Daj je! – rekao je itekako strogo i nervozno ispruživši ruku.
Ode moj intervju u vjetar i prije nego li smo počeli – već sam se u mislima pomirio sa sudbinom.
Snimatelj Tonći otvorio je spremnik kamere i predao DV kasetu slavnom bubnjaru u ruke.
Pokušao je nešto izustiti dok se DeJohnette već okrenuo i vraćao na pozornicu nastaviti s tonskom probom.
Nema snimanja! – prekinuo ga je glasno u odlasku.
Mjesto radnje bio je zagrebački ZeKaeM, vrijeme; 5. studeni 2005. godine. Prošlo je od toga skoro točno dvadeset godina. U pitanju je bio prvi Zagreb Jazz Festival.
Radio sam tada za T-Portal koji je bio u početnoj fazi proizvodnje video sadržaja prilagođenog za 56k modeme, dakle za dimenzije slike kakve danas imaju thumbnailovi na pametnim telefonima. Sa snimateljima sam svaki dan na tonskim probama čekao Rona Cartera, Jacka DeJohnettea, World Saxophone Quartet i Archie Sheppa za video intervjue. Sve legenda do legende.
Ron Carter, kontrabasist koji je u SAD-u još tada bio proglašen nacionalnim blagom, s obzirom na nevjerojatnu količinu albuma na kojima je učestvovao, bio je pravi uglađeni gospodin. Dobrohotan i spreman za izaći u susret mladom novinaru kojem baš nije bilo svejedno pričati s takvom veličinom. Prošlo je „k’o po loju“.
Idući dan s Jackom DeJohnetteom pak „odron“ i prije samog razgovora.
Možda treba pojasniti i da je to bilo vrijeme apsolutne vladavine internetske piraterije. Diskografija je iz godine u godinu bila u opadanju – izgledalo je kao duga, spora i neumitna smrt, ali je zato piraterija „rokala na najjače“. Sve je bilo dostupno i besplatno. Kompletni opusi, rijetke snimke, demo trake… bez ikakve kontrole i nade da u bespućima interneta netko može uvesti reda.
Džezisti su dobrim dijelom živjeli od koncerata i od prodaje vlastitih CD izdanja na koncertima (slično kao i danas). Ne znam kolika je za njih danas utjeha u streamingu, no tada bubnjaru koji je učestvovao na za jazz prekretničkom „Bitches Brew“ albumu Milesa Davisa i koji je bio kičma njegovog ritma (Miles ga je odredio kao glavnog bubnjara – u desnom spektru – uz kolege u lijevom spektru tj. Lennyja Whitea, Dona Aliasa i Billyja Cobhama), zasigurno nije bilo milo vidjeti dvojicu likova kako s kamerom uperenom prema pozornici sjede sami u gledalištu na tonskoj probi.
Dakako, neangažirani od televizijske kuće, već za nešto „potpuno sumnjivo“ na internetu i to u nekoj njemu nepoznatoj Hrvatskoj. Vjerojatno je još mogao shvatiti koncepciju medija na internetu kad su gotovo svi bili pisanog karaktera, ali kamera? „Pirati stopostotni“ – zasigurno je mislio – koji vrebaju čak i tonsku probu između njega, Jeromea Harrisa na gitari i tandema Waynea Shortera iz snova, tj. Johna Patituccija na kontrabasu i Danila Pereza za klavirom.
I naravno, majlsovski nerv na prvu loptu, tj. odmah rastjerati takve.
Dražen Kokanović, kao novopečeni direktor tek pokrenutog festivala tih dana se najviše brinuo oko toga da jazz zvijezde ne izlaže previše novinarima, posebno onima koji bi mogli raditi neke neugodne situacije. Dakle, većini.
Davoru Hrvoju kao prokušanom jazz znalcu je jedino vjerovao, a ja sam se, pored toga što je vjerojatno na mene gledao s „tko je ovaj?” očima već drugog dana „pobrinuo za neugodnu situaciju“ i kroz taj „brzinski tečaj“ shvatio zašto se ni tada novinari općenito nisu nešto trsili razgovarati s jazzistima, jer em ne žele razgovarati o estradnim budalaštinama bilo koje vrste, već vas i oni propitaju da i ne shvatite da vide „koga su im poslali“, em su nezgodni karakteri.
Uglavnom, gledali smo Tonći i ja tonsku probu u tišini, onako, što bi se reklo „popišani“ i striktno pazili da kamera bude konstantno uperena uvis kao cijev oružja na streljani dok čekaš naređenje za pristup poziciji za gađanje.
Kad su završili, nova kaseta bila je u kameri, a ja opet pred Jacka s pitanjem: „Jel’ može intervju?“
Sure, why not? – odgovorio je DeJohnnette kao da se ništa prije toga nije dogodilo.
I još je bio pričljiv.
Dva dana kasnije sam mu na neki način bio čak i zahvalan kad sam došao koliko-toliko bolje pripremljen na svakakve ishode pred turbo opakog Archie Sheppa, pred kojim sam se osjećao kao bijelo meso pred Crnom panterom.
U sjećanju mi je taj koncert Jack DeJohnette Quarteta ostao kao nastavak njihove tonske probe – igranje četvorice vrhunskih glazbenika s fragmentima različitih fraza, često prljavo i bez obaziranja na greške. Poput „prvih ljudi“ koji razmatraju različite opcije, tj. najviše se njima bavio vođa sastava koji kao da je ulogu tempa prepustio Perezu i Patitucciju, a on osobno „fuzirao“ što god mu je te večeri palo na pamet da bi mogao „fuzirati“.
Čak mislim da se i u vizualnom smislu dobro išao našaliti s publikom te večeri. Naime, imao je bubnjarski set nakrcan elementima, poput Billyja Cobhama – ono što je inače karakteristika heavy metal bubnjara kad silni bubnjevi, stalci i činele izgledaju kao omanja katedrala na pozornici. Tko ne bi već po ulasku u dvoranu očekivao cjelovečernje bubnjarske lomove na tom koncertu?
Ali DeJohnette je te večeri uglavnom svirao na osnovnim komponentama, a ovo drugo je stajalo po principu „da se nađe, ako ustreba“. Nije publiku ostavio u antiklimaksu, ali kao da je odašiljao poruku da te večeri možda nije bio „njegov dan“, ili nam je htio prirediti „work in progress“ moment.
Upravo je taj work in progress bio njegov način kad se sagleda njegova karijera iz drugog rakursa – principijelni istraživački mod i „samo naprijed“ u onome što osjeća da treba napraviti u tom trenutku bez obaziranja na ono što je bilo jučer i što donosi sutra. Prava Milesova škola. Napustio nas je istinski velikan jazza koji je od te glazbe razvio svoju životnu doktrinu.
Ne sretnem se baš često s Tonćijem nakon što sam T-Portal napustio davnih dana, ali kad bi se sreli uvijek bi se sjetili tog našeg trenutka s DeJohnetteom i pitali se: “Gdje li je sad ona DV kaseta koju nam je Jack zaplijenio?“
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
