Zvali su ga ‘kumom britanskoga bluesa’, bio je odličan autor i interpretator, pjevač, usnoharmonikaš, klavijaturist i povremeni gitarist, ali njegov najveći talent kao da je ležao u nepogrešivom instinktu za stvaranje benda koji će njegovim suradnicima najčešće poslužiti kao odskočna daska u megauspješnu karijeru čim završe svoj šegrtski rad kod Mayalla.
Tijekom godina slušanja svih vrsta glazbe, razvio sam sustav u kojemu svaki dan preslušavam neke od albuma objavljenih na upravo taj datum kako mi se ne bi dogodilo da izgubim kontakt s pločama koje volim ili smatram bitnima, jer na taj način ih poslušam barem jednom godišnje. Ovog ponedjeljka, 22. srpnja, jedan od izbora na mojoj playlisti bio je album “Blues Breakers with Eric Clapton” objavljen na taj datum 1966. godine, fantastična ploča koja je lansirala studijsku karijeru predvodnika Blues Breakersa, velikoga Johna Mayalla koja će se prostirati kroz narednih sedam dekada.
Slušajući taj album paralelno sam čitao i članak New York Timesa koji se, nadahnut povlačenjem američkog predsjednika Joea Bidena iz aktualne kampanje, govorio o tome kako se neki ljudi u poodmakloj dobi odbijaju umiroviti, a kao primjer iz svijeta glazbe izdvojena je Mavis Staples koja i u 85. godini života i dalje radi i nastupa. “Evo vam i Mayalla,” pomislio sam. “Tek je u devedesetoj bio primoran otkazati neke glazbene planove zbog zdravstvenih problema. I ove će ga godine napokon primiti u Kuću slavnih rock and rolla.” Nije mi bilo ni na kraju pameti da će upravo taj dan biti posljednji u njegovom životu i da neće doživjeti svoju počasnu inauguraciju u listopadu.
Svoje formativne godine proveo sam u društvu kojemu je glazba bila sve, a kad temeljito slušaš pjesme i proučavaš to što slušaš, put će te bez dvojbe dovesti do onoga što je u korijenu većine moderne glazbe, a to je, naravno, blues. Gutali smo taj blues od akustičnih delta majstora, preko elektrike iz Chicaga, od gospel folka Leadbellyja do suvremenih pankerskih eksplozija RL Burnsidea, ali i onaj s druge strane oceana u čijem je središtu kao ključna figura stajao upravo John Mayall kroz čije su Blues Breakerse (ili Bluesbreakerse) prošli svi talenti koji će tvoriti osovinu britanske scene. Otkrili smo ih, naravno, u vrijeme prije interneta, kad smo glazbu međusobno dijelili na kazetama, a njihove su bile izlizane od preslušavajna.
Sam John bio je odličan autor i interpretator, pjevač, usnoharmonikaš, klavijaturist i povremeni gitarist, ali njegov najveći talent kao da je ležao u nepogrešivom instinktu za stvaranje benda koji će njegovim suradnicima najčešće poslužiti kao odskočna daska u megauspješnu karijeru čim završe svoj šegrtski rad kod Mayalla. Bluesbreakers su od samog početka bili izrazito fluidan sastav iz kojeg su članovi izlazili i vraćali se i gotovo je nemoguće prenijeti čitavu vremensku crtu svih njegovih oblika i formacija. Kome je to bitno, neka potraži knjigu “John Mayall: The Blues Crusader”, a mi ćemo se za potrebe ovog teksta zadovoljiti tek nekim od najznačajnijih aktera.
Na prvom studijskom albumu spomenutom na početku teksta, kao što rekosmo gitaru svira Eric Clapton koji će s povremenim basistom benda Jackom Bruceom (prethodono iz Graham Bond Organisation) zatim osnovati supergrupu Cream. Njega će na drugom albumu “A Hard Road” zamijeniti Peter Green koji će također karijeru nastaviti s Mayallovim basistom Johnom McViejem, ali i povremenim bubnjarom Mickom Fleetwoodom. Oni će, naravno, osnovati Fleetwod Mac. Gitaristička štafeta na trećem albumu Bluesbreakersa, “Crusade” završava u rukama Micka Taylora, a valjda ne treba posebno naglašavati da će on iz ovog benda preći u The Rolling Stones.
U sedamdesetima će Mayall svirati s gitaristom Harveyjem Mandelom i basistom Larryjem Taylorom, obojicom iz Canned Heat, te violinistom Donom “Sugarcaneom” Harrisom koji je slavno briljirao na albumu Franka Zappe “Hot Rats”. Ne smijemo zaboraviti spomenuti ni bubnjara Aynsleyja Dunbara koji će se nakon Bluesbreakersa također pridružiti Zappi, ali će svirati i s gotovo beskonačno dugačkim popisom glazbenih zvijezda koji između ostalih uključuje i Loua Reeda te Davida Bowieja.
No, osim što su služili kao rasadnik talenta, Bluesbreakers su, pogotovo u drugoj polovici šezdesetih, stvarali doista najbolji britanski blues ikad. Osim početne trilogije (“With Eric Clapton”, “A Hard Road” i “Crusade”) objavljene unutar svega četrnaest mjeseci, kao odličan poligon za utvrđivanje te tvrdnje može poslužiti i kompilacija iz 1997. “As It All Began: The Best Of John Mayall & The Bluesbreakers” koja okuplja i singlove i raritete koji se nisu našli na tim krucijalnim albumima, ali su itekako vrijedni pozornosti i štovanja.
Prije pisanja ovog teksta, pitao sam kolegu Zorana Tučkara želi li on napisati in memoriam Mayallu, budući da znam da je velik fan i vjerojatno najbliži “dežurnome osmrtničaru” našeg portala. Iako mu obveze nisu dopustile da preuzme tu zadaću na sebe, napisao je sljedeće: “Stara japanska kaže: ‘Daj čovjeku ribu i nahranio si ga za dan. Nauči čovjeka loviti ribu i nahranio si ga za cijeli život.’ Mišo Kovač voli govoriti kako je prodao 22 milijuna ploča. U Bluesbreakersima pod vodstvom Johna Mayalla su se profesionalno formirali muzičari koji su prodali stotine milijuna ploča. Eric Clapton, Jack Bruce, Peter Green, John McVie, Mick Fleetwood i Mick Taylor su redom imali fantastične karijere, ali barem dio zanata ‘kako loviti ribu’ su ispekli kod Johna Mayalla.”
Nakon što sam neki dan slušao “Blues Breakers with Eric Clapton”, danas kad sam čuo vijesti o njegovoj smrti, pustio sam si i druge omiljene Mayallove albume. Došao sam tako i do “Crusade” na kojoj se nalazi i fenomenalna “The Death of J.B. Lenoir” u kojoj John žali za svojim pokojnim prijateljem i glazbenikom iz naslova. “Now the Blues has lost a king,” pjeva Mayall misleći na Lenoira. Eto, ostao je ovih dana bez još jednoga. Možda čak i posljednjeg.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
