Jesmo li upravo izgubili našeg najboljeg jazz pijanista? Jesmo. Svjesni smo tek sada, mnogi od nas, da je Matija Dedić bio upravo taj.
Čudan je taj jazz u Hrvata. Pun talenata, još većih radnika, a ima i vizionara. Ali, eto, nikad pretjerano zvučna medijska tema, iako je baš o zvuku riječ. U našem svijetu Arsen je bio zvučnija medijska roba. Neprikosnoveni poeta koji nas je opisao i uklesao prirodu naše igre zauvijek. K’o Krleža. Možemo se batrgat koliko želimo, ali batrgat ćemo se onako kako je bard napisao.
I kako onda Matija? Pa još uz to jazz. Kako to može postati zvučnije u tom svijetu? Matija nije poput oca bio gigant riječi i misli, ali imao je tu snagu i virtuoznost u prstima. Tu su bile njegove riječi, njegove misli. Ono što je Arsen bio među poetama, to je Matija bio među glazbenicima. Gigant crno-bijelih tipki. Neprikosnoveni Dedić za jednu novu generaciju.
No bio je dobra duša upravo prema, stvarno se može reći, skoro svim glazbenicima. Za njega nisu postojali žanrovi. Dojam je da je rijetko tko tko je njega zamolio za suradnju ili gostovanje, bivao odbijen. A bez imalo pretjerivanja, svatko je s Matijom dobivao auru koju nije dotad imao. Ako ti Matija gostuje, to kao da si dobio diplomu. On sam nikad to nije komunicirao kao neki hvalisavi doseg. Njemu je bilo normalno da kao glazbenik pomogne glazbeniku. On je shvaćao tuđe napore. Poštovao je rad. Jer je i on bio jedan od tih što je sve stekao radom, jer jedino tako je mogao biti Dedić izvan sjene Dedića seniora. On je ujedno postao naša prva jazz zvijezda nakon Boška Petrovića, gledano u široj slici među populacijom. Tako nešto se postiže samo radom i talentom.
Dok ovo pišem, Facebook zid mi je pun oproštajnih poruka i misli brojnih ljudi s kojima je radio. Od svud. Iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Slovenije…mnoštvo ljudi s kojima je svirao, mnoštvo iskrenih poruka zatečenih u boli. Matija je tu bio poput svog oca. Iskreno cijenjen i dobrodošao u svaku sredinu ove naše regije. Zvijezda. Istinska jugoslavenska zvijezda nakon Jugoslavije. Ali eto, jazz… Nikad dovoljno zvučno tu gdje jesmo. No, ovdje treba stati o tome prije nego li netko ne pomisli da je Matija, eto, ugađao svima. Moramo u taj jazz ući, jer treba pokušati rasvijetliti stvari što se više može u ovom bolnom trenutku.
Sjećam se godine 2008. kad je na Zagreb Jazz Festivalu zadnji dan nastupao Brad Mehldau Trio koji nas odnio u neku drugu dimenziju, ne samo jazza, već glazbe. Matija, koji za života nije propuštao priliku uhvatiti na koncertu u Europi Keitha Jarretta – u neku ruku svog duhovnog i glazbenog mentora koji nikad osobno nije bio u toj ulozi – nije se smirio dok nije snimio album s ritam sekcijom Brad Mehldau Trija. S najboljima.
Glazba je komunikacija. A kad smo kod jazza, to je komunikacija ravna filozofskom nivou kod onih najboljih. U tom smislu i najbolji gravitiraju prema najboljima. Težiš sebi ravnima. Tako je i Matija pratio taj impuls. Pratio ga je oduvijek. Treba samo uzeti Boilers Quartet u postavi Dedić-Križić-Baraković-Levačić. Poslije njihovih nastupa u Londonu ugledni časopis Time uvrstio ih je u najuži izbor najboljih jazz sastava izvan Ujedinjenog Kraljevstva.
Kad je nakon Arsenovog odlaska nastala praznina koju nitko nije mogao ispuniti na sceni i kad se nitko nije pretjerano upuštao u njegovo bogato i značajno nasljeđe, taj prostor ispunio je Matija. Album „Matija svira Arsena“ bio je instant povratak očevog djela kroz sinovljeve prste – pun senzibilnosti u izričaju i zvukovnih poruka koje odzvanjaju poput riječi u stihovima. Bila je to ponovno ostvarena konekcija između sina i oca kroz glazbu.
Na pozornici, ponesen inspiracijom često je znao biti neuhvatljivo razigran, kao što je znao na muke staviti prateće glazbenike kad bi džezistički promijenio ključ tijekom svirke, da bi potom na kraju nastupa glazbenicima samo znao lakonski reći: „Modulirao sam.“ Dakle, uvijek je kod njega taj prostor komuniciranja glazbom bio otvoren i živahan poput verbalne komunikacije koja često može otići u nenadanom smjeru. Uvijek je bio na istraživačkom putu, jer koliko god je znao o glazbi, pogonila ga je gotovo dječačka znatiželja da dozna više, jer glazba mu je bila enigma koliko god je bio svim bićem u njoj – gdje god ga odvela ona kao da modulirala i otvara mu stalno neka nova vrata. Matija kao da je uvijek bio spreman na tu igru kako bi pratio te enigmatske modulacije i mogućnosti koje glazba otvara.
Ta njegova životna misija naglo je prekinuta, pretvarajući jednu naizgled običnu nedjeljnu večer u nenadani šok otvarajući prostor za onaj tegobni zaključak kako Svevišnji nekad one najbolje sebi uzima rano.
U nešto manje od deset godina izgubili smo dva glazbena stupa ove naše ne tako velike scene. Izgubili smo dva Dedića koji su nam ostavili mnoštvo svog plodnog rada, ali i šok od ogromne praznine nakon svog odlaska. Šok zbog Matije ne popušta, dok tračak utjehe tražimo u mišlju da su otac i sin opet zajedno u nekom drugom svijetu gdje glazba ne prestaje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
