U povodu smrti frontmena Black Sabbatha i neprikosnovene legende svjetske rock scene.
Negdje na polovici devedesetih. Zagreb. Jutro na faksu. Zvao me Vlade jučer cijeli dan, kaže, i ne može me dobiti. Zvao uporno na fiksni koji smo Ante i ja ilegalno prespojili na žice od susjede, stare tete Ksenije, koja nije imala pojma o tome. I kad ona telefonira, nas se ne može dobiti. A ta je znala satima mljeti. Elem, trebao bih što prije doći do Vlade na zagrebačkom Kozjaku, jer on i njegov cimer Šime danima ne mogu prestati slušati neku baladu, na koju su naišli na nekoj neoznačenoj kazeti, a nemaju pojma tko je izvodi. I nitko ne zna. I to ih ubija. Ja sam im zadnja šansa, iako su svjesni da stereotipni dalmatinski metalac poput mene, koji tvrdoglavo sluša ukupno četiri benda, ima male šanse da zna išta o ikakvoj baladi. Play. Prvo je šumilo nešto na traci, onda je kratko krenuo piano pa se čulo “I feel unhappy, I feel so sad…”. Jedina njihova bez gitare i bubnja, s onog albuma kojeg su kritičari pokopali, samo ne Lester Banks, koji ih je sve dotad ismijavao. I na kojem je “Under the Sun”, koja je navodno poslužila kao temelj na kojem su Iron Maiden i Metallica brusili svoj zvuk. I na kojem je “Supernaut”, najbolja ikad ako se pitalo Franka Zappu ili Johna Bonhama. “Pa to je ‘Changes’, jebem vas nepismene!”
Negdje u drugoj polovici osamdesetih. Šibenik. Ozzy nam je bio samo onaj neki luđak koji je, tako su nam govorili, jednom odgrizao šišmišu glavu na pozornici, dobio trovanje krvi, skoro umro i slično. Onaj drugi lik, na gitari, odsjekao je sebi vrhove prstiju u pilani ili tako nešto. Od njih nitko nije normalan, tako su nam govorili. Pa je stavio neke nadomjestke za jagodice, ali žice na gitari je morao prilično opustiti i tako je nastao taj potmuli zvuk Black Sabbatha. Svašta su govorili. Ozzy je uvijek bio mistični lik iz prošlosti, poput nasmiješene aveti koja bdije nad svim tim bendovima koje smo otkrivali, a koji su se kleli u njega. Nedodirljiva utvara koja je, ako se nas balave tada pitalo, svijetu isporučio nešto najbolje, taj “Paranoid”, i skrio se negdje u paklenim dubinama, u to nema sumnje. Nismo tada još došli do “Blizzard of Ozz”, “Bark at the Moon” ili “The Ultimate Sin”, tih nekih albuma kojima je Ozzy u osamdesetima zajahao na heavy metalu. Žanra čije mu se rođenje pripisuje, ili to ide više na račun odsječenih prstiju Tonyja Iommija. Nije ni bitno. Mi smo bili tek na strahopoštovanom otvaranju debitantskog albuma Black Sabbatha, te nevjerojatne “crne mise” u kojoj “sotonist” Osbourne zapravo pjeva o zlu na svijetu, ratovima, ljubavima i političkom licemjerju. Dobro, ‘ajd, u “N.I.B.” on je Lucifer koji zavodi neki naivnu djevojku, što sad, Iommijev solo je savršen, oprostit će Bog.
2. lipanj 1998. Kisstadion, Budimpešta. Coal Chamber, Helloween i Pantera su odradili svoje setove. I izmorili boga u nama. Pogotovo Pantera u naponu snage, s Dimebagom živim i zdravim. Nakon tog masakra sjeli smo na tribine, čekali da zađe sunce i izađe Princ Tame. Uvijek sam prezirao taj nadimak, prebanalan je za Ozzyja. Kao da je neki stripovski negativac, koji na zadnjoj stranici uvijek izgubi bitku, a pritom neuvjerljivo, dok tone u živo blato ili izgara na ognju, obećava da će se jednom vratiti i konačno uništiti svijet. Sa zadnjom zrakom budimpeštanskog sunca na stadionu je zavladala tišina, nervozno iščekivanje naravno, ali baš teško, debelo iščekivanje prvog pravog reuniona originalnih Sabbatha (bez Billa Warda na bubnjevima, dobio infarkt na probi). Iščekivanje, dakle, koje je erumpiralo prvim tustim taktovima “War Pigs” i pojavom – uf – Princa Tame osobno. Teško je bilo definirati odakle je proizlazila ta mračna Ozzyjeva karizma, jer to nas je definitivno sve oplahnulo, kad je on zapravo na pozornici gotovo pa veseo, svakako brbljav (ništa ga nisam razumio), na trenutke dječje razigran, simpatični prijatelj svakome od nas. A Princ Tame. I jest jebeni Princ Tame, samo ne znam kako mu je to uspijevalo i odakle je to izlazilo, a izlazilo je. I dok je krao dušu u “N.I.B.”, i dok je zazivao Boga da mu pomogne u “Black Sabbath”, i dok je svjedočio krvavoj osveti “Iron Mana”, i dok je gurao djecu u revoluciju u (vječnom favoritu) “Children of the Grave”. Završilo je s “Paranoid”, a zapravo što se tiče Nene, Joea i mene završilo je prilično paranoidno, budući da smo opljačkani na povratku u mađarskom McDonald’su, a vozač nam je pritom ostao bez pasoša pa smo ga švercali preko granice ispod sica. Stigli smo taman da u osam ujutro, prilično nepovezano, izložim seminar o Aleksandru Solženjicinu. Taj se bogami nagledao tame.
22. srpanj 2025. Smrt. Kao da je Tito umro u doba društvenih mreža. Što god klikneš – iskoči Ozzy. Skrolaš do kraja Facebooka, samo Ozzy. Ni avet, ni utvara, samo nasmiješeno lice možda i najvećeg rock frontmena. Unatoč ludostima, ovisnostima, reality showovima, postao je i ostao legenda iz svih pravih razloga. Njegovo naslijeđe je ogromno, njegov utjecaj nemjerljiv. Napustio je ovaj svijet u trenutku u kojem se on pretvara u ono mračno i zlo mjesto, u bloody sabbath, kakvim ga su ga Ozzy i Sabbathi opisali prije pedeset godina. Planeta se jučer, baš kao u “War Pigs”, nakratko zaustavila, postavši, ako je to uopće i moguće, još malo gore mjesto.
5. srpanj 2025. Koncert “Back to the Beginning”, Birmingham. Svježe je, sve je na internetu. Ako trebate odabrati nešto, onda “Mama, I’m Coming Home”, u ovom tužnom kontekstu, zvuči prilično srceparajuće. Sjedio je na svom tronu okovan Parkinsonovom bolešću, danima ranije odbijajući uzimati obavezne tablete kako bi mu glas bio što razgovjetniji. Trpio je jaku bol tijekom cijelog koncerta. Do kraja je ostao, kako je znao reći, svoj najveći obožavatelj i svoj najveći neprijatelj. Usput je i, toga dana, prikupio preko 190 milijuna humanitarnih dolara za birminghamske bolnice. Princ Tame, moš’ mislit. Bog!
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
