Jorge Mario Bergoglio za jednoga je papu bio izrazito progresivan, što mu je u jednakoj mjeri donijelo simpatije i popularnost izvan same crkve, kao i protivljenje unutar njegovih vlastitih redova.

Godine 2013. dogodilo se nešto što nitko nije očekivao, slučaj kakvog nije bilo gotovo šest stotina godina. Joseph Ratzinger, odnosno papa Benedikt XVI. odstupio je s pozicije poglavara Katoličke crkve, službeno zbog lošeg zdravlja. No je li loše zdravlje ikad bilo povodom za takav čin, pogotovo ako znamo da je poživio još gotovo cijelo desetljeće nakon odstupanja? Čini se da su iza njegovog naprasnog čina ipak na djelu bile u kuloarima spominjane financijske malverzacije i spletke dostojne trilera, no na upražnjeno prijestolje izabran je Jorge Mario Bergoglio, prvi (južno)američki biskup i prvi isusovac kojemu je pripala ta čast, a ujedno i glavni konkurent pri Benediktovom izboru osam godina ranije.
Rođen u Buenos Airesu, Bergoglio se zaredio 1969., da bi na obratu stoljeća prvo postao nadbiskupom rodnog grada, a zatim i kardinalom. Kada je 2013. bijeli dim u Vatikanu označio da je upravo on izabran za novog papu, gotovo svi su ostali iznenađeni, a među njima su mnogi bili i nezadovoljni. Nakon konzervativnog Ivana Pavla II. i hiperkonzervativnog Benedikta, Crkva je završila u rukama progresivnog svećenika koji je prvi u povijesti uzeo ime po Franji Asiškom, skromnom svecu koji je život posvetio pomaganju siromašnima slijedeći naputak od Boga da obnovi crkvu.
Upravo to bile su glavne zadaće koje je na se preuzeo i Franjo. Njegova skromnost bila je u suprotnosti sa stilom njegovog izravnog prethodnika, odbacio je raskošne simbole papinske moći i činilo se da se doista trudi izmijeniti tvrdu politiku Crkve dajući izjave koje su naoko signalizirale toleranciju prema homoseksualcima, želju za kažnjavanjem seksualnih zlostavljača u redovima svećenstva, pa i prihvaćanje političara koji se ne suprotstavljaju abortusu (poput Joea Bidena) te zalaganje za migrante i siromašne kao i za očuvanje okoliša.

Ovi hvalevrijedni stavovi donijeli su mu simpatije i izvan krugova vjernika, no u redovima crkve mnogi su mu se protivili, pa tako i svećenstvo iz naše zemlje koje je Franjo smatrao nacionalistima i desničarskim agitatorima (bio je skeptičan i prema Međugorju, te se protivio kanonizaciji Stepinca), a oni njega izdajnikom tradicionalnih crkvenih vrijednosti. Bergoglio možda na koncu neće zadovoljiti ni jedne ni druge, budući da će ga konzervativci otvoreno prezirati zbog liberalnih stajališta, dok će mu ovi sa suprotnog spektra zamjerati da nije otišao dovoljno daleko u svojim nastojanjima da ostvari bitne promjene.
Njegovi protivnici pokušali su ga vezati za skandal prikrivanja seksualnog zlostavljanja maloljetnika zbog kojeg je s pozicije uklonjen američki kardinal McCarrick, ali je bilo dokazano da su optužbe neutemeljene. Ipak, čak i Franjo koji se trudio biti na pravoj strani sličnih slučajeva i sam je počesto stajao u obranu nekih optuženih svećenika zbog čega se kasnije pokajao.
I na drugim područjima bio je liberalan, ali ne do kraja. Pogotovo je takav slučaj bio po pitanju gayeva i rastavljenih, za čije se prihvaćanje zalagao, ali nije priznavao istospolne brakove, premda ih je privatno podržavao. Neupućenom prosječnom čitatelju vijesti njegova poruka po tom i sličnim pitanjima djelovala bi nejasno i često proturječno. No i sama činjenica da je pokazivao već toliko dobre volje prema gay zajednici čini ga miljama naprednijim od svih njegovih prethodnika.
Bergoglio je bio i veliki obožavatelj sporta, pogotovo nogometa, a omiljeni klub bio mu je San Lorenzo de Almagro iz rodnog Buenos Airesa. Osim toga volio je i glazbu, navodno mu je izrazito drag bio Elvis Presley, a fotografi su ga znali uslikati kako u večernjim satima izlazi iz prodavaonica ploča noseći naramak vinila i CD-a. No, posebno je zanimljivo da je i sam snimio glazbeni album “Wake Up!” koji je kombinirao himnični pop rock s puhačima i električnim gitarama s papinim govorima i gospelom.
Zbog svega navedenog, kao i zbog iskrenog zalaganja za mir u svijetu i dobrobit potlačenih, marginaliziranih i migranata (potonje će ga dovesti u sukob s aktualnom Bijelom kućom), jasno je zašto je Franjo bio poglavar crkve koji je potporu našao među svim ljudima dobre volje, bili oni vjernici ili ateisti. Ali je isto tako jasno zašto je bio trn u oku svima onima koji svoj soj drže jedinim ispravnim u crkvi i izvan nje, a kojih ima mnogo i ostaju izrazito utjecajni u Vatikanu.
Stoga će biti zanimljivo vidjeti iz kojeg će tabora crkva odabrati Franjinog nasljednika. Hoće li to biti netko od njegovih suradnika sličnih otvorenih pogleda na svijet, netko tko će biti voljan nastaviti krčiti put njegovim stopama, ili će se ponovno zakopati u konzervativne rovove u nastojanju da se negira napredak koji im je Bergoglio ostavio u nasljeđe.
Franjin pontifikat treba gledati kao najprogresivniji, a stoga ujedno i najpozitivniji u suvremeno doba. Njega samog pamtit ćemo kao dobroga papu, nek mu svijetli ona vječna svjetlost iz molitve. I nek mu nasljednik bude što sličniji njemu, čista srca i dobrih namjera. Dobar.