Slavni američki jazz glazbenik Pharoah Sanders preminuo je u Los Angelesu u osamdeset prvoj godini.
Slavni američki jazz glazbenik Pharoah Sanders je preminuo 24. rujna u svom domu u Los Angelesu u osamdeset prvoj godini života. Hrvatskoj se publici predstavio dva puta i to na koncertima u Zagrebu: 1987. kad je nastupio na Jazz Fairu u Kulušiću, te 2011. kad je nastupio na Vip Zagreb Jazz Festivalu u kinu Studentskog centra.
Svestrani glazbenik, tenor saksofonist i skladatelj Pharoah Sanders rođen je 13. listopada 1940. u Little Rocku, u američkoj saveznoj državi Arkansas. Odrastao u glazbenoj obitelji, Sanders je kao dijete počeo svirati klarinet prateći izvedbe crkvenih pjesama, a kao srednjoškolac odlučio se za tenor saksofon. Već tada počeo je profesionalno svirati spoznavši sve čari jazz glazbe. Kako bi unaprijedio svoje sviranje na polju te glazbe proučavao je sviranje utjecajnih saksofonista, među ostalima Harolda Landa, Jamesa Moodyja, Sonnyja Rollinsa, Charliea Parkera i Johna Coltranea.
Nikad nismo pričali o tome što je Coltrane tražio od mene kao drugog tenor saksofonista u skupini. To mu nije bilo toliko važno. Barem mislim da nije. Nikad nismo imali probe. Omogućavao mi je potpunu slobodu. Bio je osoba koja je, ako su joj se sviđale vaše kvalitete, bez obzira što ste svirali, dopuštala da izrazite svoju kreativnost. Tako je funkcionirao njegov sastav. – Pharoah Sanders
Na svoje uzore nije zaboravio niti kad je postao slavan, a nekima od njih posvetio je svoje skladbe, primjerice “Memories Of J. W. Coltrane”, “To John”, “Memories of Lee Morgan”, “Greeting to Saud (Brother McCoy Tyner)”, “Memories of Edith Johnson”, “Greetings to Idris” i “For Big George”. No, posebnu je pažnju posvećivao saksofonistima. “Oduvijek sam želio svirati tenor saksofon”, rekao je u jednom od naših razgovora. “U tajne tog glazbala uputio me moj učitelj Jimmy Cannon, kojeg sam svakodnevno slušao kako vježba. Govorio mi je da je vježba najvažnija želim li postati dobar glazbenik, da uvijek moram imati glazbalo u ustima, a ne u kovčegu. Kao mladom glazbeniku trebao mi je netko tko će mi pokazati smjernice. Slušao sam ga kao što još uvijek slušam druge. Slušam sebe, a istodobno volim slušati što rade drugi glazbenici, posebice oni za koje osjećam da su na istome putu kojim i ja hodim.”
Sanders je, uz Archiea Sheppa i Alberta Aylera, najznačajniji predstavnik drugog vala avangardnih jazz saksofonista. Bio je poznat po prodornom, hrapavom zvuku i strastvenom nesputanom, žestokom i emotivnom pristupu. Njegov je saksofon uzdisao, grmio, vrištao, stenjao, dozivao u pomoć, izbacivao bol. Takav je pristup razvio nadahnjujući se slušanjem valova, brzojurećeg vlaka ili polijetanjem zrakoplova. Njegov je zvuk ponekad je bio nježan i topao, u skladu s karakterom osobe kakva je bila izvan pozornice, ali nikad umiljat i slatkast. “Ne znam kako sam ostvario osoban zvuk”, rekao je. “Na tome radim svaki dan. Još uvijek vježbam i nastojim napredovati. Vjerojatno ću ubuduće i više vježbati. Ponekad trebam duže raditi na nečemu kako bih dostigao ono što želim. Zadovoljan sam onime što sam postigao, ali znam da mogu postići još više.”
Razmjena iskustava
Kao mladić Sanders je u San Franciscu svirao u R&B, bebop i avangardnim jazz skupinama poznatih glazbenika poput Deweya Redmana ili Sonnyja Simmonsa. Ali, za njegovu karijeru presudan je bio dolazak u New York početkom 1960-ih. Budući da nije mogao živjeti od glazbe, preživljavao je tako što je uz sviranje radio razne poslove. Morao je neprestano raditi svakojake poslove kako bi se prehranjivao, ponekad je prodavao krv kako bi preživio, a kao beskućnik spavao bi na postajama podzemne željeznice. “Svirajući za svoje zadovoljstvo – nešto lijepo što doista volim svirati – želio sam stvoriti karijeru, a istodobno biti kreativan, u svijet jazza donijeti nešto novo i eksperimentirati”, rekao je. “Ponekad sam dugo trebao raditi na nečemu kako bih dostigao ono što želim. Ne radim koliko bih želio. Uskoro mi izlazi novi album. Još uvijek nastojim raditi na isti način – snimiti nekoliko CD-a, nastojati ih prodati, svirati koncerte, održati skupinu, ali nadasve zadržati uzvišen osjećaj, nastojati pobuditi nadahnuće i održati članove sastava zadovoljnima, a sebe zdravim koliko je to moguće.”
Osim free jazza i postbopa, Sandersov je pristup uvijek bio obojan tradicijom afroameričke glazbe, a nerijetko i elementima afričke i indijske glazbe i to u doba kad nisu postojali termini world ili etno music. Na snimanju albuma “The Percussion Maestros Of North And South India” svirao je kao gost s legendama indijske glazbe, tablistima Ustadom Allom Rakhom i Zakirom Hussainom. Kako bi čim bolje usvojio svekoliko svjetsko glazbeno nasljeđe, osim proučavanja snimaka poduzimao je putovanja na kojima je surađivao sa sviračima tradicijskih glazbala, primjerice s onima iz naroda Gnawa u Maroku. Na albumu “The Trance Of Seven Colors” dokumentirao je zajedničku svirku s tradicionalnim marokanskim glazbenicima. “Svirali smo vlastitu glazbu”, kaže. “Bila je to turneja koju smo ostvarili zahvaljujući vladi SAD-a, a trajala je pet tjedana. Bila je to neka vrst razmjene iskustava. Pozivali smo afričke glazbenike da sviraju s nama. Neki od njih svirali su jazz, a neki svoju tradicionalnu plemensku glazbu. Jednostavno, svirali smo zajedno. Bilo je fantastično. Doista sam u tome uživao. Bila su to moja prva iskustva s afričkom glazbom. Volio bih to jednom ponoviti.”
Bilo je nezaboravno
U kasnijem razdoblju karijere njegov je pristup postajao melodičniji, liričniji, ali nikad bez prepoznatljiva zvuka, energije i duhovne snage te snažna osjećaja za blues. Zapravo nikad se nije odrekao bluesa koji je od samog početka do zadnjeg daha poput nekog neizostavnog, esencijalnog dodatka bio prisutan u njegovoj glazbi. Ta je glazba bila u njegovoj krvi i zato je ostvario suradnje s uglednim blues glazbenicima. Još kao srednjoškolac svirao je s Bobbyjem Blueom Blandom, a kasnije i s B. B. Kingom, što je ostavilo trag u njegovom stvaralaštvu. “Suradnja s njima bila mi je prava škola”, tvrdi. “Cijeli život sviram blues. Odrastao sam s tom glazbom. Biti u mogućnosti svirati blues za me je nešto posebno. Ironično, ali dosad još nisam snimio album koji bi u cijelosti bio obojen bluesom. Želio bih snimiti album na kojem ću svirati isključivo blues skladbe.”
Sanders je svirao i sa slavnim glazbenicima suvremena jazza poput Dona Cherryja i Billyja Higginsa s kojim je 1963. utemeljio svoj prvi sastav. Prvi album kao vođa sastava objavio je 1964. za diskografsku kuću ESP, a godinu dana poslije sudjelovao je na snimanju poznatog albuma “Chappaqua Suite” legendarnog Ornettea Colemana. Poslije je objavio četrdesetak albuma kao vođa sastava. Poznatiji albumi iz kasnijeg razdoblja su “Message From Home” i “Save Our Children” što ih je objavio za tvrtku Verve te “Live” za Theresa Records. Istodobno je surađivao i s drugim glazbenicima, među ostalima s McCoyem Tynerom, Randyjem Westonom, Garyjem Bartzom, Bennyjem Golsonom, Davidom Murrayom, ali i London Symphony Orchestrom.
Važno iskustvo stekao je kao član Sun Ra Arkestra. Sun Ra ga je udomljavao u kritičnim životnim situacijama te ga je ohrabrio da se odrekne svog pravog imena Farrell i nadjene si ime Pharoah. “Suradnja sa Sun Raom ostala mi je u divnoj uspomeni”, prisjetio se. “Bilo je nezaboravno. Bio je izvrstan glazbenik. Nije dobio dovoljno priznanja s obzirom na veličinu svojeg glazbenog djela, ali Sun Ra je Sun Ra i neka tako ostane. Bio je osoba koja je vjerovala u budućnost glazbe koju je svirao. O tome je znao više nego itko drugi. Silno je pokušavao doprijeti do šire publike nastojeći predstaviti svoje ideje. Sun Ra mi je mnogo pomogao u vrijeme kad nisam imao gdje stanovati. Upoznao sam ga dok sam radio u restoranu u kojem je on svirao sa svojim Sun Ra Arkestrom. Rekao sam mu da sam glazbenik i da me pozove bude li trebao tenor saksofonista, a on je to i učinio.”
Glazba budućnosti
Na jednom nastupu njegova kvarteta u Village Gateu zapazio ga je slavni saksofonist John Coltrane s kojim je ostao prijatelj sve do velikanove smrti. S Coltraneom je, kao drugi tenor saksofonist u sastavu, počeo svirati 1965. i do njegove smrti 1967. snimio neke od značajnih albuma free jazza, primjerice “Kulu Se Mama”, “Om”, “Live At The Village Vanguard Again”, “Meditation”, “Ascension”, “Live in Seattle” i “Live in Japan”. Zahvaljujući toj suradnji postao je slavan diljem svijeta. Uvijek se postavlja pitanje i postoje različite teorije o tome u kojem bi se smjeru razvijala Coltraneova glazba da na vrhuncu kreativna stvaralaštva nije umro. Iako na to pitanje nikad nećemo dobiti odgovor, mogli bismo reći da je Sandersova glazba svojevrsna nit vodilja, kontinuitet glazbe koju je on razvijao 1960-ih, iako on ne razmišlja na taj način.
Na glazbu sam gledao na drukčiji način, ne kao osoba koja bi trebala svirati glazbu, nego sam želio postići da glazba svira mene. – Pharoah Sanders
Naime, još dok je svirao s Coltraneom vodio je vlastiti sastav s kojim je svirao u New Yorku, a ponekad i u Europi, uvijek nastojeći razvijati svoju glazbu. “Nikad nismo pričali o tome što je Coltrane tražio od mene kao drugog tenor saksofonista u skupini”, tvrdi. “To mu nije bilo toliko važno. Barem mislim da nije. Nikad nismo imali probe. Omogućavao mi je potpunu slobodu. Bio je osoba koja je, ako su joj se sviđale vaše kvalitete, bez obzira što ste svirali, dopuštala da izrazite svoju kreativnost. Tako je funkcionirao njegov sastav. Cijenio me je jer sam znao neke stvari koje drugi tadašnji tenor saksofonisti nisu znali, a i volio sam istraživati. Bio je vrlo tiha osoba, a u to sam doba i ja bio miran i pažljiv. Svirajući s njim, u svakom sam trenutku morao biti spreman jer nikad nisam znao što će se dogoditi u sljedećem času. To je za me bilo veliko iskustvo. Obožavao sam svirati s njim, a to je istodobno bilo od velike pomoći za moju karijeru. Zahvaljujući suradnji s Coltraneom lakše sam ostvarivao zamisli svirajući sa svojim sastavom. Želio sam da moja glazba bude glazba budućnosti, da sviram vlastitim stilom, ono što sam osjećao. Na glazbu sam gledao na drukčiji način, ne kao osoba koja bi trebala svirati glazbu, nego sam želio postići da glazba svira mene. To bi se dogodilo u svakom slučaju. Kad me pitaju o mojoj glazbi, odgovaram da sviram sebe. Glazba je svuda oko nas. Ne pripada samo jednoj osobi, nego svima – univerzalna je.”
Opasna glazba
Poslije Coltraneove smrti, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih Sanders je nastavio nastupati s njegovom udovicom: pijanisticom, orguljašicom, harfisticom i vokalisticom Alice Coltrane, a karijeru je nastavio svirajući i snimajući s Jazz Composers Orchestra, u kojem je bio solist, te s trubačem Donom Cherryjem s kojim je za diskografsku kuću Blue Note snimio albume “Symphony For Improvisers” i “Where Is Brooklyn?”, ali i s vlastitim sastavima. Poslije je objavio cijenjene albume kroz koje je predstavio novi pristup jazzu. Naime, osim što je bila politički i aktivistički obojena, glazba na svim tim izdanjima bila je nadahnuta duhovnošću. To je nedvosmisleno poručivao i naslovima svojih skladbi, primjerice “The Creator Has a Masterplan”, “Let Us Go into the House of the Lord”, “Hum-Allah-Hum-Allah-Hum-Allah”, “Morning Prayer”, “Healing Song”, “Spiritual Blessing” i “Oh Lord, Let Me Do No Wrong”.
Uvijek sam na glazbu gledao kao na duhovnu. Ne bi je trebalo svirati za zaradu. – Pharoah Sanders
U nekima od njih upućuje na afroameričku, gospel tradiciju koja je bila važna u stvaranju jazza. “Uvijek sam na glazbu gledao kao na duhovnu”, rekao je. “Ne bi je trebalo svirati za zaradu. To nije nešto što sam svjesno pokušavao ostvariti. Nisam nastojao glazbu učiniti duhovnom. Ona jest duhovna. Dolazi iznutra. Može imati iscjeliteljsku moć, primjerice osjeća li se osoba dobro slušajući je. Glazba može djelovati na razne načine. Može biti opasna, a može djelovati onako kako je određena osoba iskusi u tom trenutku. Glazbu valja osobno iskusiti. Svatko na nju treba gledati na svoj način. Ne mogu govoriti za druge, ali dok sviram nadam se da osoba koja sluša osjeća isto što i ja.”
Kao vođa sastava Pharoah Sanders je nastavio objavljivati ploče za kultnu diskografsku tvrtku Impulse!, za koju je u ranijem razdoblju snimao s Coltraneom. Taj je izdavač objavio jedanaest njegovih albuma, među ostalima i neke od njegovih najvažnijih: “Tauhid”, “Karma”, “Jewels of Thought”, “Thembi”, “Live at the East”, “Black Unity” i “Village of the Pharoahs”. Kao i suradnja sa Coltraneom, i objavljivanje za Impulse! snažno se odrazilo na njegovu karijeru. “U to doba to je bila velika tvrtka koja mi je mnogo pomogla u djelovanju”, prisjetio se. “Dosljedno su podržavali kreativne glazbenike i borili se za njih premda su se neke od ploča koje su u to doba objavljivali slabo prodavale. Ali, oni su nastojali pronaći način kako ih prodati. Sebe nisam smatrao isključivo jazz glazbenikom kao ostali koji su snimali za Impulse! Bio sam drukčiji. Mučili su se pokušavajući me smjestiti u neku od postojećih kategorija. Na moju glazbu nisu gledali kao na jazz, što je u to doba bilo shvatljivo.”
(Preuzeto iz novog lista)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
