U 74. godini zauvijek nas je napustio Tom Verlaine.
Scena prva: London, ljeto 2005. godine. Do posljednjeg mjesta ispunjena znamenita dvorana Royal Festival Hall iščekuje izlazak jednog od najutjecajnijih bendova svih vremena, njujorških Television, pristiglih u britansku prijestolnicu u sklopu Meltdown Festivala čija je kuratorica bila Patti Smith. Među njima je i potpisnik ovih redaka, izvan sebe od nestrpljenja da konačno uživo pogleda jedan od bendova zbog kojih se i počeo baviti pisanjem o glazbi. Tridesetak minuta kasnije, Tom Verlaine ponovno je u jednom od svojih raspoloženja pa između skoro svake pjesme naštimava gitaru i prepire se s onima koji mu dobacuju da počne svirati.
Scena druga: isti grad, osam godina kasnije, legendarni Roundhouse. Verlaine je uvjetovao nastup grupe, u kojoj je drugog gitarista Richarda Lloyda u međuvremenu zamijenio Jimmy Rip, dopuštenjem da na pozornici smije pušiti, zbog čega je čitav klub oblijepljen upozorenjima o dimu koji će se širiti sa stagea. Cigaretu do kraja koncerta uopće nije zapalio, a da me ponovno čeka bizarna večer bilo je očito već u uvodnoj „Venus“ u kojoj je one prekrasno opičene stihove o ‘padanju u ruke Milske Venere’ odbacio u korist kratkog gitarskog sola.
Premda se to iz napisanog možda ne bi moglo zaključiti, oba koncerta bila su nešto posebno, nešto čega se i poslije svih tih godina sjećam kao da je bilo jučer i čega ću se skoro sigurno sjećati dok sam živ. Dio razloga svakako se krije u činjenici da sam kroz nebrojene tekstove i knjige o izvornoj CBGB sceni već shvatio da je riječ o egomanijaku rijetko zajebanog karaktera, tipu koji baš nikad ni za milimetar nije odstupio od vizije kako njegov bend mora zvučati, no puno važnije bilo je to što sam, kada se Tom konačno naštimao i krenuo svirati, ostao paf svaki put kada su ušli u neku od svojih telepatskih improvizacija u kojima su punk i garažni rock u trenu postajali jazz i potpuno slobodne improvizacije, a istočnjačke ljestvice izranjale iz izvorno direktnih i jednostavnih troakordnih detonacija.
Gledano strogo glazbeno, Television nikada nisu bili punk iako su, otkrivši razvaljeni klub po imenu CBGB i nagovorivši vlasnika Hillyja Kristala da im dopusti nastupati, odigrali možda i ključnu ulogu u njegovom nastanku. Po svemu drugom, Tom Verlaine bio je možda i ultimativni punker, potpuno nespreman na bilo što nalik kompromisu. Tako je odbio ugovor za snimanje albuma i suradnju s Brianom Enom jer nije bio zadovoljan njegovom produkcijom, dok je za debitantski singl odabrao daleko najnekomercijalniju skladbu grupe, preko dvije strane razvučeni eksperiment zvan „Little Johnny Jewel“.
Nešto ranije, iz benda je otjerao i svog najbližeg prijatelja Richarda Hella jer mu se nije svidjelo njegovo divljanje na bini i jer je bio svjestan da ovaj nije u stanju odsvirati sve što mu je namjenio. Naime, samo dvije-tri godine prije mitskog, beskrajno utjecajnog i inspirativnog albuma „Marquee Moon“, Television su nerijetko znali zvučati raštimano i poluraspadnuto, što i ne čudi ako uzmemo u obzir koliko su heroina u sebi imali Hell i Lloyd. Usprkos tome, taj kaos na pozornici i oko nje privukao je pozornost ne samo ključnih njujorških novinara, već i rock veličina poput Davida Bowieja. Od te je četvorice njujorških boema, posebno od Hella, budući image Sex Pistolsa ukrao je Malcolm McLaren tijekom muvanja po Velikoj Jabuci u ulozi menadžera New York Dollsa, no Verlaine je sve to odbacio kako bi Televisione pretvorio u izuzetno kompleksnu sviračku mašinu u čijim je pjesmama bilo jako teško, pa i nemoguće prepoznati i otkriti dotad neizbježno nasljeđe crnih blues mahera.
Vjerojatno baš zbog toga, „Marquee Moon“ i danas, 46 godina nakon izlaska, zvuči toliko svježe i drugačije od svega što mu je prethodilo. Nevjerojatne međuigre Verlainea i Lloyda, jazzerski talentirana ritam-sekcija sastavljena od basista Freda Smitha i bubnjara Billyja Ficce te osam fenomenalnih pjesama, aranžiranih do najsitnijeg detalja i poput puzzli ispunjenih neočekivanim prijelazima, fascinantnim instrumentalnim dionicama i gitarskim pasažima koji su izvršili presudan utjecaj prvo na post-punk, a potom i na većinu rock žanrova od kraja sedamdesetih naovamo. Bitan segment čitave priče bili su i stihovi – Verlaine, čije je pravo ime bilo Thomas Miller, novo je prezime preuzeo od ukletog francuskog pjesnika Paula Verlainea, a i prve korake po preseljenju u New York napravio je kao poeta, s Richardom Hellom objavivši zajedničku zbirku poezije pod pseudonimom Theresa Stern. Pjesničko nasljeđe bilo je itekako primjetno u nadrealnim prizorima „Venus De Milo“, „Elevationa“ ili naslovne pjesme, dok su u skladbama poput „Prove It“ stihovi djelovali poput neke skraćene verzije noir krimića Raymonda Chandlera.
Prvijenac Televisiona u Americi je, barem izvan New Yorka, prošao manje-više nezapaženo, no zato je instant prepoznat kao klasik u Velikoj Britaniji, gdje su ga u nebesa dizali Nick Kent i druge perjanice tamošnje rock kritike. Tih dana, engleski punkeri svoju su privrženost iskazivali pljuvanjem po svojim omiljenim izvođačima, no Tom i ekipa od tog su sumanutog trenda bili izostavljeni – ni najluđi punker, kako je u svojoj autobiografiji napisao Richard Lloyd, nije se usudio pljunuti na ‘ledene kraljeve rock’n’rolla’.
Izlaskom „Marquee Moona“ Verlaineova misija kao da je bila izvršena; rock zvijezda i tako nije želio postati, a nije ga interesiralo ni bilo kakvo štancanje albuma radi ispunjavanja ugovorne obveze ili pokušaj da snimi nešto nalik hitu. Njihova diskografija tako je iznjedrila još samo dva studijska izdanja, solidni „Adventure“ iz 1978. i povratnički eponimni album s početka devedesetih, pri čemu je znakovita i priča prema kojoj su u ‘nultima’ imali dovoljno materijala za čitavu ploču, ali ga nisu završili jer mu se nije dalo snimiti vokale.
U solo karijeri je imao korektnih, čak i vrlo dobrih ostvarenja (prvenstveno „Tom Verlaine“, „Dreamtime“ i „Cover“), okušao se i u producentskim vodama gdje je između ostalog radio i na posljednjim pjesmama koje je za života snimio neprežaljeni Jeff Buckley, ali nikada nije uspio izaći iz sjenke „Marquee Moona“. Posljednjih desetljeća Televisione je okupljao tu i tamo, isključivo za koncerte, ne mareći za želje svih nas koji smo uzaludno čekali da konačno čujemo nešto novo.
Posjetio je i Zagreb u društvu Patti Smith i, u svom stilu, nestao uoči presice pa su ga, u trenutku kada se trebao obratiti novinarima, morali tražiti po hotelu. Sve to možda ide u prilog staroj tvrdnji Lestera Bangsa prema kojoj je ‘Tom Verlaine uz Loua Reeda najveći seronja koji je ikad hodao New Yorkom’. Za mene će, međutim, zauvijek biti glazbenik koji je garažu i punk lansirao daleko u svemir, a nekako vjerujem da je i sada negdje tamo gore. Ionako je svirao kao da nije s ovog planeta.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
