Gitarist legendarne detroitske grupe MC5 umro je 2. veljače u Los Angelesu u 76. godini.
„Potrebno vam je pet sekundi da odlučite jeste li dio problema ili dio rješenja“, vikao je srčano publici Rob Tyner na samom početku „Kick Out The Jams“, debitantskog albuma američke grupe MC5. Time je na jedan način pružio i smjernice za davanje odgovora za rješavanje one vječite dvojbe kako razdvojiti dobar rock and roll od lošeg rock and rolla. Nekad je potrebno samo pet sekundi za razdvojiti ono što je napravljeno kao pozadinski šum koji vas ne dotiče, iako je prisutan, od onog za što osjećate da je tempirani pakleni stroj koji će puknuti pred vašim ušima, nakon čega više nećete biti isti.
Jer dobar rock and roll je kao i svaka kvalitetna umjetnost – uvijek spreman iznova i doživljajno opisati neko doba ili sadašnjost koje daje životni saft konvencionalnom shvaćanju povijesti, službenih politika ili ostalih narativa društvenih harmonija. Pet sekundi je dovoljno zahvaljujući onima koji su doslovce prvi “pukli od svega” i odlučili gurnuti taj narativ rocka u smjeru pobune koja naelektrizirano prolazi kroz cijelo biće. MC5 su upravu bili tu, među prvima, odnosno prvi koji su u rock utkali jasna ljevičarska, da ne kažem komunistička uvjerenja i to u SAD-u prethodno izmučenom makartizmom i progonima ljevičara.
Za MC5 glazba je bila vođenje revolucije drugim sredstvima, čime su kanonizirali rock and roll kao silu koja je pronašla svrhovitost u tome da buka s pozornice mora biti ispunjena zapaljivim sadržajem kontra svijeta i vijeka u ime istog tog svijeta i vijeka. Oni koji su znali da će u takvoj konstelaciji trebati svirati gitare kao nitko dotad bili su Wayne Kramer i Fred „Sonic“ Smith iz tog istog detroitskog benda MC5.
Hendrix je bio virtuoz, ali Kramer i Smith su bili borci na gitarama. Oni su odredili narativ ludog ritma i pokazali na koji način se to radi tako da ih je mogao kopirati svaki klinac dovoljno zagrijan za gitaru. Kramer je tu naravno prednjačio. On nije utabao stazu „kako biti cool s gitarom“, već kako biti „opasan s gitarom“, i da je to uhu jasno u svega pet sekundi.
No kad glazba postane više od glazbe i kad vas snađe sudbina da ste dio rješenja, društvenom problemu postat ćete problem. U tom smislu Kramer je bio jedan od onih čija biografija je ispisala priču o čovjeku kojeg je glazba odvela s one strane zakona, a iako je zakon pobjeđivao, Kramer se nije slomio jer ga je upravo glazba spasila.
Od rođenja je bio netko kojme je život podijelio loše karte. Kao dijete maltretirao ga je očuh. Bijeg od obitelji bio je ujedno ulazak u glazbu u kojoj je sa Sonic Fredom pronašao ventil za izbaciti traume iz sebe. S MC5 je potom krenula slava u lokalnoj sredini nabrijanog radničkog Detroita, ali ubrzo potom i razočarenje sa spoznajom da dobrim dijelom konzervativna Amerika nije spremna za taj bend, čak i oni koji su bili progresivni u iščitavanju rocka poput magazina Rolling Stone u kojem je glasoviti Lester Bangs popljuvao njihov debitantski pokušaj. Na radijskim postajama bili su ekspresno zabranjeni ponajviše zbog prvog izgovorenog „motherfucker” koji se, eto, našao na nekom diskografskom zapisu u povijesti, a u stvarnosti pod stalnom prismotrom policije zbog stavova. MC5 zbog tog onemogućivanja u radu nisu još dugo potrajali, a Krameru je život krenuo nizbrdo po razlazu benda.
Optužen da je prodavao drogu federalnim agentima osuđen je na četiri godine zatvora koje je u dobroj mjeri i odležao. U zatvoru ga je spasila glazba. Sprijateljio se tamo s Redom Rodneyem, trubačem koji je svirao u kvintetu Charlieja Parkera koji mu je postao „glazbeni otac“, kako je rekao jednom prilikom i s kojim je svirao zajedno u zatvorskom sastavu. Po izlasku se kratko zadržava u Detroitu surađujući s lokalnim bendovima, da bi kraj 1970-ih dočekao u New Yorku gdje je s Johhnyjem Thundersom iz New York Dollsa osnovao bend The Gang War, o kojem je Mick Farren kasnije u knjizi „Please kill me“, autora Legsa McNeila i Gillian McCain rekao: „Gang War je bio dobar bend desetak minuta. Kad sam čuo da su Wayne i Johnny zajedno, pomislio sam – Ovo će biti dobro, dok heroin ne preuzme vlast.“ Thundersova ovisnost rasturila je sve. Od kratkog postojanja grupe ostali su samo komadići demo vrpci i loše snimljeni nastupi uživo.
Potom većinu 1980-ih Kramer provodi odvikavajući se od ovisnosti i radeći kao stolar u New Yorku, Key Westu i Tennesseeju, a 1991. se jednokratno okuplja s Fredom “Sonic” Smithom, Michaelom Davisom i Dennisom “Machine Gun” Thompsonom kako bi financijski pomogli obitelji Roba Tynera koji je umro 18. rujna iste godine. Njegova solo karijera započinje 1994. godine kad u Los Angelesu potpisuje za punk rock label Epitaph za koji snima tri studijska albuma „The Hard Stuff“ (1995.), „Dangerous Madness“ (1996.) i „Citizen Wayne“ (1997.) kao i live free jazz album „LLMF (Live Like A Mutherfucker)“ (1998.), da bi i kao svojevrsna rock institucija postao otvoren za mnoge suradnje s brojnim glazbenicima kojima je bio uzor, a takvih nije bilo malo.
U novom mileniju postaje i društveno aktivan, što na prosvjedima, što u raznim drugim prilikama, a posebno je bio drag bendu Rage Against The Machine. Nije bio zaboravio ni svoje zatvorske godine. Na 1. maj 2009. on, Tom Morello, Jerry Cantrell, Billy Bragg, Perry Farrell, Gilby Clarke i Don Was nastupaju u američkom zatvoru Sing Sing, da bi potom s Billyjem Braggom i Margaret Saadi Kramer osnovao Jail Guitar Doors, udrugu koja je osiguravala instrumente, radionice i zatvorske koncerte diljem Amerike.
Tih godina i MC5 ulazi u razne inkarnacije s različitim glazbenici, kao da u neku ruku djeluje i kao neobični mali pokret u eri vladavine veteranskih reuniona. U jednoj takvoj inkarnaciji Waynea Kramera je put nanio i u Hrvatsku, točnije Tvornicu kulture 1. ožujka 2005. godine. Tada je kao DKT / MC5 nastupio originalni MC5 trojac Wayne Kramer, Michael Davis i Dennis Thompson u društvu Lise Kekaulae iz The Bellraysa, Handsome Dicka Manitobe iz The Dictatorsa i Gilbyja Clarka iz Guns N’ Roses. Bio je to nastup koji mi je ostao u dragom sjećanju. Kramer je nekoliko puta naglašavao koliko mu je drago što je glazba MC5 i dalje živa u dijelu Europe za koji je mislio da je to malo moguće jer bend diskografski nije bio aktivan 30 godina. Uz to, rešetao nas je gitarom i zvučno i vizualno, kao što je poslije koncerta potpuno neopterećeno došao među publiku i družio se sa svima koji su to htjeli.
I te večeri je bilo dovoljno svega pet sekundi za uvjeriti se da je čovjek, koji je po riječima Toma Morella „svirao u bendu koji je doslovce izmislio punk“, ostao vjeran svojim načelima viđenja rocka, kao što je bio i ostao pristupačan i susretljiv s nama običnim ljudima.
Dana 2. veljače 2024. ugasio se i posljednji gitaristički motor legendarnih Motor City Five, ali njegova „buka“ neće prestati odzvanjati. Svijet je i dalje u gabuli u kojoj je dovoljno pet sekundi da znate jeste li dio problema ili rješenja, a MC5 i dalje jedan od najboljih soundtracka, time i podsjetnika na to.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
