Prvi put u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri kultni kalifornijski bend zasvirao je u Hrvatskoj i raspametio, nažalost, nepunu Šalatu.
Kako to obično biva s koncertima velikih bendova, i predgrupa (pred-žena?) Lealani i zvijezde večeri Incubus počeli su točno na vrijeme, ona u 20, a oni u 21 h. Lealani je nastupala nekih pola sata, sama s miksetom na pozornici, uz jake ritmove basa u kontrastu s njenim visokim glasom. Šalata se polako napunila, odnosno parter i jedna tribina, dok su bočne tribine bile zatvorene (iz poznatih razloga nakon oštećenja od potresa iz 2020.), što je poprilično poražavajuće s obzirom na veličinu Incubusa, ali isto tako je i razumljivo jer je petak navečer u Zagrebu bio pun odličnih svirki, a i danima su najavljivani pljuskovi zbog kojih je koncert lako mogao biti otkazan.
Nije samo kiša prijetila nastupu Incubusa, nego i oni prizemniji, ljudskiji problemi, pa se lako moglo dogoditi da ovaj veliki bend opet preskoči Hrvatsku na svojoj europskoj turneji. Naime, u subotu su na svojim službenim društvenim mrežama javili da zbog bolesti moraju otkazati dva koncerta u Austriji i Češkoj (Nova Rock Festival i Rock for People Festival) te da će prva sljedeća svirka biti u Zürichu.
Iako su koncert otvorili više-manje standardnom početnom pjesmom ove turneje, jednom od najnovijih stvari s EP-a “Trust Fall (B Side)” iz 2020. “Karma, Come Back”, pravi početak koncerta bio je kad je krenula “Privilege” s njihovog dvostruko platinastog albuma “Make Yourself”, s kojeg su kasnije svirali još i “The Warmth”, “Stellar” i, naravno na bisu, “Drive”, a u Zagrebu je svoju premijeru na europskoj turneji dobila i “I Miss You”.
Brandon Boyd, vokal, pisac, slikar i umjetnik opće prakse skinuo se u kratke rukave negdje na pola koncerta, a svojih tisuću tetovaža pokazao je tek na bisu. Gledajući live klipove s prethodnih koncerata, imala sam sumnju da neće uspjeti otpjevati sve komplicirane melodije, pogotovo bez pratećih vokala koje mu inače pjeva Ben Kenney, basist koji je morao propustiti ovu turneju jer je u siječnju ove godine imao ozbiljnu operaciju, a kojega je zamijenila Nicole Row iz Panic! At the Disco. Međutim, Boyd je bio odličan, par sitnih greškica i progutanih riječi nitko nije ni primijetio jer je dijelove u kojima se trebao iskazati izvukao vrhunski.
Uz zadnje taktove “Privilegea” umjesto uobičajenog sempla kojim stvar završava, DJ i klavijaturist, tj. onaj koji svira “sve ostalo”, Chris Killmore ubacio je isječak funk hita iz osamdesetih Michaela McDonalda “I Keep Forgettin'”, a Boyd se samo kratko zahvalio, pitao kako smo i umjesto odgovora vidio euforično skakanje na prve rifove od “Anna Molly” s albuma “Light Grenades” (2006.).
Kad je gitarist Mike Einzinger započeo “Just a Phase” s “Morning Viewa” iz 2001., okladila bih se da je na Šalati zamirisao ocean, ali to je to valjda neka vrsta sugestije uzrokovane animacijama pacifičkih valova koje su bile projicirane na platnu u pozadini. Bubnjevi Joséa Paillasa bili su povišeni i bliže publici pa se jasno vidjelo kako se igra palicama dok svira i izvodi prijelaze s mirnih na divlje dionice, što je bilo još izrazitije u “Nice to Know You” s istog albuma, još jednom megahitu koji je raspjevao Šalatu.
Ni najveći bendovi ne mogu se oteti magiji formule staro-novo-staro, pa je tako uslijedila “Glitterbomb” s osmog albuma maštovito nazvanog “8”, stvar s kojom se, nažalost, mnogi mogu poistovjetiti, ali čini se da će joj trebati još par godina da se primi, jer ju je zagrebačka publika u petak iskoristila za mini-predah, da bi se ponovo raspametili uz “The Warmth”, a Boyd je izvukao i produžio Onaj Ton, a onda prepustio publici da sama otpjeva koji refren.
Ta toplina se nastavila uz “Echo”, kojoj su malo produžili i ražestili kraj, a zatim su se i sami odmorili od vlastitih pjesama i odsvirali “Come Together” od Beatlesa, koja im je ove godine stalnica na setlisti. Nakon koncerta sam naišla na komentare da je nelogično da bend koji ima toliko svojih pjesama na koncertima svira tuđe, ali Incubus je poznat po tome da vole ubaciti neki cover na koncerte, valjda jer to ne gledaju kao način da popune satnicu, nego kao hommage originalnim autorima pjesme.
Jedina stvar s albuma “A Crow Left of the Murder” (2004.), još jedan hit “Sick Sad Little World” bio je i više nego zadovoljavajuć povratak vlastitim pjesmama, a u brzom ritmu nastavio se i “Vitamin”, jedina stvar s albuma “S.C.I.E.N.C.E.” (1997.), tijekom koje je Boyd uzeo đembe bubnjeve i odmorio glasnice prije zadnjeg refrena.
Nakon spomenute premijerno izvedene “I Miss You” uslijedila je “Are You In?”, pjesma sa spotom koji baš i nije dobro ostario, ali zato je ona popriličan evergreen, moguće zahvaljujući svom jednostavnom tekstu. Tu pjesmu razbili su detaljem iz “Riders on the Storm” od Doorsa, a nakon nje Boyd je još jednom bio nepogrešiv na uvodnim stihovima “Pardon Me”.
Za sam kraj ostale su već spomenuta pjesma “Stellar” i “Dig”, tijekom koje je Boyd pružao mikrofon publici, ali u dijelu u kojem sam stajala skoro ju je skroz nadglasao bas. To nije umanjilo euforiju kakva je ustvari sasvim uobičajena pred kraj koncerta. Zadnja stvar u regularnom dijelu bila je “Wish You Were Here”, i “završili” su refrenom istoimene pjesme Pink Floyda, ali svi smo znali da moraju odsvirati još i “Drive”. Boyd je skinuo majicu na Snoopyja, Eizinger je po tko zna koji put odsvirao rif iz devedesetih, ali sad po prvi put i u Zagrebu, a čim je ta pjesma završila, tonac je pustio 8-bitni “Dig”.
Moram napomenuti da se u ovom tekstu izraz “zagrebačka publika” koristi u dosta širokom značenju, jer su na koncertu bili ljudi iz Splita, Rijeke, ali i iz susjednih država, pa i onih udaljenijih. Osim toga, u publici je bilo i djece (u pratnji roditelja), a ne sumnjam da su se i mnogi odrasli u petak navečer osjećali kao djeca, ista ona koja su u devedesetima otkrila Incubus. Ipak, bilo bi pogrešno reći da je svirka u petak bila povratak u mladost. Ne možemo se vratiti u mladost ako ustvari nikad iz nje nismo ni izašli. Incubus je u tome poslužio kao podsjetnik na neka druga vremena, a jedino čemu se možemo nadati jest da neće proći još trideset godina prije nego se vrate u Hrvatsku. Kad god to bilo, ovi Amerikanci mogu računati na par tisuća duša koje će ih dočekati raširenih ruku.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
