‘Ne isplati se boriti kontra nečega, to je gubljenje energije. Kad si protiv nečeg daješ tome jos veću energiju. Budimo ‘za’ slobodu, produktivnost, sreću, održivi uzgoj, održivi turizam. Sa ‘protiv’ ne možemo ništa.’
Dubrovačka jazzistica Ines Tričković, koju je životni put odnio u Kinu gdje i živi, prošle je godine praćena sekstetom objavila „Runjić In Blue“ – album odabranih skladbi Zdenka Runjića, prearanžirane u jazz maniri. Kako to obično u nas biva, njezina neobičnost u pristupu, a time i jedan sasviji drugačiji interes za Runjićeve skladbe više je privukao stranu kritiku i glazbenike, a zatim i publiku. Ines Tričković je naša glazbenica koja je nastupila na cijenjenom (i svakako masovnom) Hong Kong International Jazz Festivalu, kao što je u New Yorku nastupila praćena na klaviru od strane cijenjenog Aarona Goldberga. Na ljeto je došla u rodni joj Dubrovnik. Pored glazbe i impresija iz New Yorka, protresli smo teme o mentalitetima, stupnjevima razvoja i razlikama između progresivne Kine i vječito nezadovoljne Hrvatske.
Album „Runjić In Blue“ značajan je jazz hommage u našim (hrvatskim) prilikama. No nekako je sve promaklo gotovo pa nezapaženo, a ima tu materijala i za koncertne aktivnosti, kao i proboj u etere koji obično nisu naklonjeni jazzu. Što se dogodilo i što se događa po tom pitanju?
Ines Tričković: Najviše su cijeli rad, turneje i slično pratili dubrovački mediji, iskreno ne znam zašto se na razini cijele Hrvatske nije popratilo skoro pa ništa. Razlozi mogu biti razni, ili medije to ne intersira, ili činjenica da ja osobno nisam u nikakvim klanovima pa nemam te kontakte i veze, i ne poznam urednike i novinare časopisa pa nemam nekog “Pera” koji mi zna tatu pa će on malo napisati par riječi , ili smo došli do te razine da je bitnije koji šampon za kosu koristi “Ivana” ili “Marija”. Svi nažalost znamo kako PR funkcionira kod nas. Ili imaš veze, ili novce pa plaćas da se piše o tvojim projektima i o tebi. Žao mi je da je nekako Zagreb zaobišao i zatvorio oči (osim struke koja nam je dala Porina), pred ovim projektom i ovim albumom, jer mislim da smo napravili nesto posebno i lijepo. I da je to što smo jedini bend u Hrvatskoj koji je pozvan da nastupa na jednom od najvecih jazz festivala u Aziji na Hong Kong International Jazz Festiva, je barem malo spomena vrijedno. Što se nastupa tiče sviralo se i kod nas, ali baš ove zadnje dvije godine su se budžeti jako smanjili i ostalo je prostora za ili manje bendove ili opet za neke gaže preko veza i vezica. Diskografi su također na izdisaju, nikome se ne da radit nešto što im neće donjeti veliku zaradu itd. Ima tu puno, nažalost, prepreka sa svih strana, tako da ukratko mislim da je to sve skupa utjecalo na stanje koje imamo. Šteta, jer to što bi se o nama pisalo i govorilo ne znači samo nama, značilo bi za sve one mlade talentirane ljude kojih je u nas hrpa, dalo bi im možda inspiraciju i snagu da nešto pokušaju i da vide da se može nešto napraviti i kod nas.
Može li se očekivati eventualno neki „Volume 2“, obzirom da je Runjićeva riznica pjesama prilično velika?
Ines Tričković: Što se tiče Runjićevih skladbi i nekog eventualnog nastavka ili „Vol.2“ to u skoroj budućnosti ne planiram, u međuvremenu su mi došle neke nove ideje i neke nove suradnje, tako da će sljedeći album biti nešto drugačije, visš autorskih stvari, elektronike, i glazbenih suradnji od Kine preko Hrvatske do New Yorka.
Kažete ‘elektronike’ na novom albumu? Možete li to malo pojasniti. Je li to znači da ulazite u neke eksperimentalne pop obrasce ili eksperimentalne jazz obrasce?
Ines Tričković: Pa vizija je na primjer, za jednu pjesmu ću koristiti zvukove tvornica, metalurgije, i to semplirati, koristiti kao ritam sekciju. Pop ili jazz ? Rekla bih više punk meets jazz & soul. Teško je govoriti o bojama.
Što je sljedeće u planu?
Ines Tričković: Želimo svirati što više možemo, jer smo dali zaista puno ljubavi i znanja svih članova benda u ovaj album. Gušt nam je, Lukini (trombonist Luka Žužić, op. a.) aranžmani su frnomenalni, Runjićeve pjesme i tekstovi magični, i energija na pozornici genijalna. Svirati, svirati, svirati. Što se mojih planova tiče, počela sam u međuvremenu surađivati s Brianom Girleyem, saksofonistom iz New Yorka, i sa njegovim bendom u sastavu Julian Shore, Gilad Hekselman, Linda Oh i Kolja Gjoni. Radimo tako da on piše skladbe na koje ja pisem tekstove. Kada budemo zadovoljni s napravljenim plan je snimiti album i krenuti na turneje. Suradjujem i s glazbenicima u Hong Kongu, pišem pjesme i pokušavam uskladiti sve to skupa. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
