‘Ne isplati se boriti kontra nečega, to je gubljenje energije. Kad si protiv nečeg daješ tome jos veću energiju. Budimo ‘za’ slobodu, produktivnost, sreću, održivi uzgoj, održivi turizam. Sa ‘protiv’ ne možemo ništa.’
Životne okolnosti su vas nedavno odnijele u Kinu i to u deceniji u kojoj je Kina jedna od najmoćnijih svjetskih ekonomija. Kakav je Vaš dojam Kine i Kineza?
Ines Tričković: Jao! Kina je jedno ludilo, ja sam se zaljubila u Kinu prije četiri i ipol godine kada sam prvi put nastupala tamo! Ljudi su divni, nema krize, umjetnost se cijeni, nema situacija da ti netko ostane dužan pa ga moraš ganjat za novce, u Kini je sve okolo kada pogledaš manje-više plastično, a kod nas ljudi postaju plastični. Ogromna je razlika u kulturi, ali Kina živi, vibrira, nama se serviraju samo negativne vijesti o Kini, vjerovatno da bi malo zaustavili trend masovnog iseljenja mladih i sposobnih ljudi iz Hrvatske. ali ja vam mogu reći iz prve ruke da nije baš sve to tako, ima naravno i loših strana. ali bome ima i puno dobrih strana. Možete misliti kada dobijete račun za struju u Macau od oko 100 kuna, dolje ispod piše: „popust 50 posto“! Da, država vam daje popust na račun od struje koji je već mali sam po sebi i na kraju platite oko 50 kuna struje mjesečno, a prosječna plaća je oko 24.000 kuna mjesečno.
24.000 kuna mjesečno prosječna plaća?! Ti si prva koja nam ovako direktno kažeš da smo postali treći svijet naspram njih.
Ines Tričković: Uh teško je govoriti da smo treći svijet, željela bih reći da nismo, ali možda idemo prema tome… Mislim da smo nažalost izmoreni, predani i prodani, postajemo robovi, radi se više i više za manje i manje. Ljudima je dosta, kriza traje preko 20 godina, tko se ima više snage boriti. Moje mišljenje je da nam je velika greška što smo mislili da će nas Europa spasiti, i što se uporno okrećemo njoj, u vrijeme kada je Europa na izdisaju. Greška je što se uporno misli da će netko nekog spasit, nema tog Supermena. Ja gledam onaj moj divni rodni grad i mislim se pa koliko je istovremeno predivan i stravičan, kao slika Doriana Graya, izvana blista, iznutra trune. Možemo mi kriviti i politiku i sabor, ali na kraju ipak trebamo preuzeti odgovoronost za to što dopuštamo da se gazi po nama, što šutimo, što smo opterećeni prošlošću pa ne možemo ni evoluirati dalje. U takvom sklopu svijesti nema mjesta za svjetlost. Prije jedno pet godina smo prijateljice Ivana Butigan i Marijeta Čalić i ja imale performersku grupu Agregat. Jedan od tadašnjih performansa bio je „Space Cruiser“, toliko smo više bili svi izluđeni s pohlepom za novcima koja je rezultirala dolazenjem do devet kruzera dnevno. Uspjele smo skupiti 30-ak ljudi za performas i napraviti ga u kolovozu 2009. na Stradunu – 15.000 turista i jedna grupa Turista Robota, ja sam bila vodič i govorila sam cijelo vrijeme na mikrofon podatke o Dubrovniku nekad i sada, išli smo do onih zadnjih butiga tradicionalnih obrta, filigraniste, brica,, postolara, klobučara… Sve to skupa kao jedan kontra statement užasnih suvenirnica, zatvaranja obrta, jer ljudi ne mogu placat sve veći i veći najam. Pohlepa za lovom, loši restorani, potpuni kolaps prometa i na kraju krajeva ugrožavanje kvalitete života lokalnih ljudi i smrt duha. Na kraju cijele priče sam htjela reći da se ne isplati boriti kontra nečega, to je gubljenje energije. Kad si PROTIV nečeg daješ tome jos veću energiju. Budimo ZA slobodu, produktivnost, sreću, održivi uzgoj, održivi turizam. Sa PROTIV ne možemo ništa. Pa zar nismo? Kužiš koliko smo mi kao nacija zadnjih, više od 20 godina PROTIV nečega?! Non-stop, mi nešto pljujemo ove, pljuvamo one, ne valja ovaj, onaj, ovo, ono. Mi smo zemlja pljuvanja i kritiziranja. Toga recimo u Kini nema. Tko pljuje po nečemu ili nekomu smatra se lošim čovjekom. Jako su oprezni s kritikom. Kritika je ok, ali akcija je prava kritika.
Kakvi su Kinezi općenito nastrojeni spram umjetnosti, točnije spram jazza?
Ines Tričković: Cijene umjetnost, ulažu enormne novce u kulturu i u kulturne razmjene, publika je željna svega, od jazza, popa, punka, bluesa do slikarstva i modernog plesa. Na jazz festivalima kojima sam nastupala dolazi publika u tisućama i tisućama. Tržište je veliko i samim time da 1 posto Kineza sluša jazz to se broji u milijunima. Objeručke prihvaćaju sve vrste umjetnosti, ali nisu naivni, znaju što je dobro i znaju što žele. Tamo je sve friško, svježe, i brzo uče.
Kako napreduje učenje jezika i snalaženje u svakodnevnom životu? Jesu li mentalno jako udaljeni od Europljana, da ne kažem Hrvata?
Ines Tričković: Uh! (smijeh). Malo po malo. Učim, moram, trudim se, nije lako al’ je zabavno. Mentalitet je potpuno drugačiji od europskog. Ja bih rekla da je generacija naših baka i djedova jako slična današnjoj generaciji Kineza što se tiče stava prema životu, radišnosti, srčanosti i orijentaciji prema obitelji, ali ove novije nase generacije su kod nas blize Europi i samim time dalje Kini. Dalje>>