INmusic Festival #16, drugi dan – na muci se poznaju veseljaci

Među svim urbanim mitovima u Zagrebu, jedan se posebno primio, a taj je da na INmusicu uvijek padne obilna kiša. No kad se malo pročačka po reportima s prijašnjih izdanja zadnji takav potop dogodio se prije devet godina kad su Rudimental kao headlineri uspješno dizali moral svim promrzlima i pokislima na jubilarnom 10. INmusicu. A slična situacija je bila i godinu prije na 9. INmusicu koji su zatvorili Pixies.

Dakle, toliko o INmusicu i kiši koja je, eto, nakon skoro „sušne dekade“ odlučila  jučer, drugog dana 16. INmusica, doći u goste kako spada, pa da se opet podgrije urbani mit da nema INmusica bez kiše.

Uglavnom, IDEM je na Main stageu u popodnevnim satima tek odsvirao „Žujice“ kad je počelo kišiti, a isto je snašlo i grupu Dogstar u kojoj bas gitaru svira glumačka zvijezda Keanu Reeves. Pasje vrijeme u ime „Pseće zvijezde“ komentirao je pjevač i gitarist Bret Domrose rekavši prisutnima da je baš peh što pada kiša na festivalu. No i Dogstar su polako kotrljali ritam i nekako više stvarali soundtrack kišnog popodneva. Zvučno su bili neka otopljena verzija U2-a. Taj trio se više doimao kao sigurna zona za opuštanje glumaca, nego kao autorski bend koji grize u samodokazivanju, ili možda za ovaj dojam treba optužiti kišu, što bi rekli Milli Vanilli.

Situaciju je malo popravila „Just Like Heaven“, obrada grupe The Cure, jer ta pjesma ima u sebi ugraviran magični trik o kojem pjeva tako da dobro raspoloženje dođe samo od sebe. Zašto usred mlakog nastupa Dogstara nisam otišao pod krov Hidden stagea na Željezne pilule koje su tamo „branile boje“ Supervala, ne znam ni sam, vjerojatno sam zaboravio da je natkriveno i da bi šetnja po kiši bili nagrađena na krajnjoj destinaciji, a možda je buljenje u Keanu Reevesa na video zidu bio podsvjesni magnet. Keanu Reeves je Keanu Reeves i kad zadubljenog pogleda gleda vrat bas gitare, a ne u publiku.

Sljedeći nastup po redu odvijao se na World Stageu na koji je izašla Lucy Kruger i njen art pop noise bend The Lost Boys koju je zagrebačka publika imala priliku vidjeti prošlog studenog u klupskom izdanju u Močvari gdje se odvijao Europavox Festival, kojeg bi se moglo nazvati „mlađim bratom“ INmusica. E to je već bila druga priča, iako moram priznati da bi klupski ambijent bio zasigurno bolji. Dobar fokus, zanimljivi aranžmani u kojima violina zauzima značajno mjesto u formaciji rock benda, osjećaj za publiku (u blatnoj nevolji) učinili su mi ovu Južnoafrikanku bliskom da mi se u glavi počnu rojiti misli da me ona iz nekog razloga podsjeća na PJ Harvey iz mlađih dana. Konceptualno se i cijeli njen nastup gradacijski razvijao od dreampopa do distorzičnog rock vrhunca kroz „Now I Wanna Be Your Dog“ Stoogesa.

Prvi „teškaš“ na Main Stageu drugog dana bio Paolo Nutini, što je ujedno bilo i njegovo drugo gostovanje na INmusicu. Prvi put je gostovao na već spomenutom kišnom 10. izdanju. Hm, ima li tu neka poveznica? Možda, no ni kako kiša na njegovom nastupu nije ni tad padala, tako je i jučer prestala kad je Paolo vrištao i hvatao se crvene telefonske slušalice u uvodnom psihodeličnom komadu „Afterneath“, istom onom koji otvara i njegov posljednji album „Last Night In The Bittersweet“.

Sa svojim bogomdanim vokalom od milijun dolara zakuhao je potom sa „Scream (Funk My Life Up)“ i nakon nje s himničnom „Loose It“. Možda se činilo da će potom ubrzati tempo, ali je taj Škot talijanskih korijena s jednakom nonšalancijom ušetao u svoj šaroliki baladni opus, a auditorij je to dočekao s oduševljenjem. S istom nonšalancijom je minuciozno „šetao“ i kroz stilove sa svojim izvrsnim bendom, ne ostavljajući prostora sumnji da postoji ijedan glavni žanr u kojem nije udomaćen, kao što su te vožnje s glatkoćom spajale i glazbene ere od retro soula do modernog popa obojanog elektronikom. Njegov vrhunski pop koncert na koncu nije bio samo u domeni zabave već i hrabre političke, ali nadasve humane antiratne poruke čime je „Iron Sky“ donijela najkatarzičniji moment dok su se na video zidu izmjenjivale snimke ratom unesrećene palestinske djece. Posljednja „Shine A Light“ bila je gotovo prijeko potrebna nakon toga.

Negdje sredinom Nutinijevog nastupa krenula je svojevrsna nomen est omen situacija; počeo je kružiti trač da američki bend Gossip neće nastupiti, te da je koncert otkazan. U 22:00, za kad je bio najavljen početak nastupa, auditorij pred World stageom je već bio pun. U 22:15 trač o otkazivanju se već mogao čuti glasno među ljudima, a mnogi su se hvatali smartphonea i uzalud tražili neku službenu informaciju o tome.

U 22:20 pozornica je još uvijek prazna, a jedina slamke nade bio je natpis „Gossip“ kojim je tehničar još prije omotao stalak klavijatura. Skandiranje pomiješano s uzvicima negodovanja naslućivali su da je prva velika drama ovogodišnjeg INmusica na pomolu.

U 22:25 izlazi bend, a nakon njega i pjevačica Beth Ditto, s jarko crvenom kosom (za koju će se kasnije ispostaviti da je perika) i odjevena u crni body. „Oprostite, oprostite“, bilo je prvo što je izgovorila na hrvatskom jeziku objašnjavajući da je bolesna, da bi nakon otpjevane „Long Love Distance“ i „Act Of God“ svim prisutnima priznala da ima covid i da s malo dužim pauzama između pjesama pokušava doći do zraka.

Najkraće što se može reći za taj nastup je da je to bila najveća pobjeda u porazu tog dana na festivalu, a ako će se o nečemu dugo pričati nakon 16. INmusica to će biti taj koncert Gossipa, jer je Ditto odlučila izvesti ono što se obično naziva koncertom života, ponajviše iz razloga jer se kockala s tim istim životom, a takve situacije su katarzične same po sebi.

Naravno, kao da je i kiša osjetila da je nije „dugo“ bilo pa je krenuo i pljusak, a famozna Ditto je odmah reagirala, dok je publika žurno navlačila kabanice i krenula u improvizaciju Princeove „Purple Rain“, taman nakon što je evocirala sjećanje na svoju majku koja je bila medicinska sestra i koja je na posao išla bila zdrava ili bolesna, pa je i ona odlučila da joj covid neće pokvariti premijerni nastup u Hrvatskoj, jer, eto, na muci se poznaju veseljaci.

U toj drami njenog hvatanja zraka upoznali smo je istovremeno i kao izuzetno karizmatičnu personu, ali i empatičnu i dobrohotnu dušu koja se čak brinula da jedan od dvojice suludih akrobata (ako ih tako mogu nazvati) ne nastradaju obzirom da je jedan od njih uspravljen sa stopalima ovom drugom stajao na ramenima dok se polako probijao do prvih redova kako bi došli do Beth.

Za publiku je bila zapaljiva svaka izvedena pjesma Gossipa, čak i mirnija „Turn The Card Slowly“ da bi sa „Standing In The Way Of Control“ atmosfera ekplodirala i ništa više nije stajalo na putu kontroli. Na pozornicu se uzverao i jedan dugokosi mladić za kojeg se kasnije ispostavilo da je Jovanka Broz Titutka (da, ona plesna persona iz pjesme „Mama ŠČ“ grupe Let 3), obzirom da se tako predstavio i potom poput najzagriženijeg fana uklopio u finale. Što je najluđe od svega, Ditto je pjevački gledano odlično izvela sve, tu i tamo je neki početak refrena prepustila publici, ali velikim dijelom je držala konce pjesama od početka do kraja. „Kako li tek zvuči kad je zdrava?“, upitala se glasno jedna moja prijateljica. Iskreno, isto se i ja pitam. Beth Ditto se pokazala rijeko viđenom borkinjom, jer ne znam tko sve ne bi posustao i otkazao koncert da je bio u njenoj koži jučer.

Vjerojatno je taj unikatni nastup Gossipa utjecao na to da više ne osjećam umor. Je li to snaga glazbe ili situacije ili i jednog i drugog vjerojatno nikad neću saznati, jedina glad koju sam osjećao nakon koncerta bila je glad prema još glazbe, te sam hitro odgackao po blatu do Main stagea gdje je Dablinac Hozier već počeo s koncertom.

Kao vrsni glazbeni snob naravno da sam „izostao sa svakog sata“ koji je uključivao bilo koju lekciju o Hozieru. Tako da je taj susret s njim i njegovom glazbom bio prvi prvcati u svakom pogledu i naravno shvatio sam odmah zašto ga mnogi ne vole i zašto ga još više njih voli.

Hozier je jednostavno uletio na mjesto koje je već desetljećima prazno – a to je mjesto bijele gitarske blues rock i pop zvijezde skrojene za pozornice minimalne veličine one Main stagea INmusica. Vladavina indieja u proteklom desetljeću jednostavno je donijela zaziranje bendova te ere od gitarskih sola, bluesa i prodornih i prezentnih vokala frontmena, jer je valjda od svih dinosaura najlakše mrziti hard rock dinosaure.

No Hozier nije stara okamina po shvaćanju vlastite glazbe koja jest prošarana blues narativom, ali u sebi nosi i neke modernije world music, između ostalih, momente u kojima je maksimalno iskorišten i vrsni bend koji ga prati. Može se reći da je Hozier možda previše amerikaniziran da bi ga doživjeli kao Glena Hasarda, a opet previše europeiziran da bi ga doživjeli kao Dave Matthews Band. Taman je negdje između, ali nedvojbeno talentiran.

Na koncu, u ovom trenutku je on i najveća pop zvijezda ovogodišnjeg INmusica uzme li se u obzir da je njegova „Take Me To Church“ na ovom planetu preslušana više od tri milijarde puta gleda li se samo Spotify i Youtube. Simbolički kazano, Hozier je glazbom sinoć podsjećao na neku mojsijevsku figuru koja je u stanju razdvojiti more, kao što je isto tako simbolički kazano na kraju održao i najveću masovno pjevanu „misu“ na otvorenom upravo sa spomenutom „Take Me To Church“.

Ako se netko tko nije bio pita kako je to izgledalo, odgovor bi se mogao sažeti u doživljaj: možete kao turist nevjernik ući u baptističku crkvu dok pjeva gospel zbor, ali izaći ćete kao vjernik.

Posljednji obećavajući šus te večeri bio je (također irski sastav iz Dublina) Sprints. Trebalo je otkucati jedan iza ponoći da ovaj akter prizove u glavu činjenicu da je Hidden Stage natkriven, a stajati na suhom nakon cjelodnevnog gackanja po blatu donio je osjećaj kao da sam se skrasio na tepihu – klupski doživljaj iz snova i prije nego li su žestoki Irci zakucali svirku vođeni frenetičnim vokalom Karle Chubb.

Nakon uvodnih udaraca prve po redu pjesme „Ticking“ underground pakao je bio pušten s lanca. „Heavy“, „I’m In A Band“, „Adore Adore Adore“, gazile su jedna za drugom i opet fantastična atmosfera i fantastičan (novi) bend, taman za osjećaj za opet biti mlad i lud, iako su Sprints za mene svojevrsnog ranoranioca tog dana bili kao da kao maratonac moram istrčati i počasni krug. Ali taj počasni krug je bio vrijedan trčanja, ili bolje reći sprinta.

„Who wants to be special anyway?“ repetitivno je ponavljala Karla Chubb refren pjesme „Delia Smith“ da bi odgovor došao s „Me, fucking me, and I’m not ashamed“. Totalno odrješenje briga i dvojbi na kraju, jer biti dio finalnog noćnog koncertnog tuluma na Hiden Stageu INmusica uistinu budi osjećaj posebnosti. Valjda za takve osjećaje i živimo, bar neki od nas. Koliko god u životu pohodio INmusic koji mi je ostavljao svakakve utiske, jučer je nekako baš bilo posebno. Sjetih se da mi je tako bilo i na Rudimentalu 2015. godine. Valjda mora biti obilne kiše za takav osjećaj.

Saznajte više:

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute