Izvješće sa zadnjeg dana ovogodišnjeg INmusic Festivala podijelili smo u dva dijela – dnevnu i noćnu šihtu.
Dok sam se vrzmao između pozornica zadnjeg dana šesnaestog izdanja INmusica, načuo sam razgovor dvojice posjetitelja koji su se žalili na umor trećeg dana festivala. Teško im je, kažu, držati taj tempo, a barem su desetljeće mlađi od mene. Jutro poslije i sam se budim i mislim kako je teško. Umoran sam, prijatelju. Kladim se da ni Stevo Cvikić nije bio toliko umoran kad je pisao hit pjesmu pokojnoga Jasmina Stavrosa istog imena. Došli smo u godine kad nam je tri dana ekstenzivnih festivalskih aktivnosti jednostavno previše. Bole me noge, leđa i leđna moždina. Boli me svaki dio mene. Žuljevi na mojim stopalima imaju žuljeve. Cipele mogu još samo baciti u smeće. Osjećam svaku od 54 cigarete koje sam popušio i svako od valjda isto toliko piva koja sam popio. I više od svega, svaki od 70,000 koraka koje sam napravio. Ali, eto i zadnji dan festivala sam pogledao barem dio svakog od koncerata i to je samo po sebi kakva-takva vrsta pobjede.
Nakon što smo večer ranije pokisli do kostiju, i početak finala je krenuo s nekim padalinskim prijetnjama. Slaba kiša bila je prisutna za vrijeme trajanja dvaju nastupa kojima je u popodnevnim satima započeo program što je išlo na ruku slovenskoga benda Astrid & the Scandals čiji je nastup iz nekih tehničkih razloga (kao i onaj Sleepyheadsa) prebačen s glavne pozornice u šator, pa je njih u natkrivenom prostoru gledalo više ljudi nego čakovečke rokere Dead Dog Summer na tratini World Stagea.
No, nije to bila samo do kiše, karizmatična i simpatična frontwoman predvodi zanimljiv bend koji kombinira elemente art popa i elektronike i čini se da se dopala posjetiteljima dok je uz zvuke himnične “Hey, Julie” slala hipjevsku poruku ljubavi i poštovanja prema sebi i drugima. “Eh, moja Astrid,” pomislio sam. “Kad bih imao poštovanja prema sebi, vjerojatno bih se doma oporavljao i ne bih usamljeno lutao već po prvim koncertima na festivalu.”
Ali, eto, vidjeti njih se ipak isplatilo, kao uostalom i zagrebački punk kvartet Kiper koji je nakon njih zauzeo World Stage svojim melodičnim old school zvukom koji je vjerojatno još očvrsnuo u garaži dok je bend planirao svoj povratak. Osobno su mi zvučali kao nešto ozbiljnija verzija ranog Hladnog piva i nešto na što bih vrlo vjerojatno otkidao u srednjoškolskim danima, pa moram priznati da mi je bilo drago čuti da je takav zvuk još uvijek tu i tamo prisutan na sceni.
Činilo mi se da su drugi izgnanici s Main Stagea, Sleepyheads, prošli posebno loše u novom dijeljenju karata. Osim manje pozornice i naoko kraćeg termina na njoj – što je frontmena Vedrana Šuvaka natjeralo da prokomentira kako imaju malo vremena, pa će svirati samo hitove (poput “Perfect” koja je uslijedila), problem je predstavljala i činjenica da sviraju u isto vrijeme kad i prvi veći headlineri dana, Bombay Bicycle Club, koji su im po nekoj alt/indie liniji čak možda i žanrovski srodni te ciljaju na istu publiku.
Bombajci su ipak veseliji bend, energični su i odlično su rasplesali prvi veći kontingent publike koji se na nesnosnoj sparini okupio na najvećoj livadi. Premda nisam previše slušao njihov aktualni lanjski album “My Big Day” otkako je izišao, pjesme koje ga otvaraju, “Just A Little More Time” i “I Want to Be Your Only Pet” zvučale su sjajno uživo, a publika je još bolje reagirala na hitove s početka prošlog desetljeća s albuma “A Different Kind Of Fix” kao što su “Shuffle” i “Lights Out, Words Gone”.
Premda su me njihove melodije i ritmovi dobili na prvu, a Mr. Jukes, kako je umjetničkim imenom kršten frontmen te glavni autor i vokal benda Jack Steadman, kao da sjao nekom zaraznom aurom pozitivne energije, ipak sam bio primoran vratiti se i do Hidden Stagea da čujem dio nastupa u terminu zakazanom za pripadnike Superval pokreta, a jučer su to bili momci iz benda Extroft, jednog od žešćih ogranaka tog srednjoškolskog fenomena i uopće gotovo jedini bend na cijelom ovogodišnjem INmusicu čija je generalna žanrovska odrednica neka vrsta metala.
U njihovom slučaju to je groove metal s, kako sami kažu, s daškom psihodelije, ali osobno sam osjećao više primjesa starog thrasha. Iz načelno psihodeličnih strujanja u njihov set je doplutala “Sunshine of Your Love” iz repertoara Jacka Brucea i njegovoga Creama, a mladi Valpovljani su njezin prepoznatljivi rif usporili i zamastili, a ja sam na kraju ostao na cijelom njihovom koncertu jer mi je očito nedostajalo žestine kakvu su tek najmlađi izvođači večeri mogli isporučiti.
Budući da ni oni nisu imali prevelik termin, stigli smo se još i pozdraviti s Mr Jukesom i bombajskim biciklizmom, a zatim i pojuriti nazad do World Stagea gdje se po mom skromnom mišljenju odigrao najbolji koncert dana. Priredio ga je afro-funk odred Ibibio Sound Machine iz Londona, o kojemu smo već i opširnije pisali na našem portalu, pa ćemo ovdje samo utvrditi kako su nigerijska pjevačica Eno Williams i ganski gitarist Alfred Bannerman bili glavne zvijezde predvečerja predvodeći mnogoljudnu “zvučnu mašinu” koja je rasplesala cijelu livadu.
Moderno, zarazno i majstorski odsvirana njihova afrička veselica započela je s “Electricity” s njihovg prethodnog albuma istog imena, da bi tenzije rasle sa svakom sljedećom pjesmom, pa je tako i publika dobila priliku pjevati na “The Talking Fish (Asem Usem Iyak)” i još više plesati uz “The Chant (Iquo Isang)”. Čuli smo da smo, barem prema riječima pjevačice, među prvima kojima izvode materijal s netom objavljenog novog albuma “Pull the Rope”, pa su nam tako servirali odličnu “Fire”, no moj omiljeni moment ipak je došao u obliku pjesme “Protection From Evil” koja otvara njihovo prethodno studijsko izdanje, a chant u njezinom refrenu istovremeno me podsjećao koliko na čileansku prostestnu pjesmu “El pueblo unido jamás será vencido” toliko i na “Sleep Now In the Fire” Rage Against the Machine.
Ritam i energija Ibibia koji je, da tako kažemo, ubi(bi)o toliko me opčinila da me jedan od bendova koje sam najviše želio vidjeti na zadnjem danu, karlovački Tight Grips nije uspio stisnuti dovoljno čvrsto i zadržati me u šatoru, jednostavno je zov Afrike bio neodoljiv. Ovdje ću još dodati i to da mi do kraja večeri program u šatoru nije donio mnogo užitka, jer makedonska Lufthansa nije pokazala ništa pretjerano novo u alternativnim okvirima miješajući elemente iz različitih žanrova i vikanjem kakvom smo se naslušali u prevelikom broju bendova s istoka u prošlom desetljeću.
Umoran sam, prijatelju, pa ovdje povlačim crtu svog reporta s prve polovice festivalskog dana, a o nastupima glavnih headlinera izvijestit će vas kolega Zoran Stajčić u svom vlastitom tekstu, jer smo eto tako podijelili svoje jučerašnje zadaće. Ja ću se stoga odjaviti uz srdačan pozdrav našem malom velikom festivalu koji je još uvijek pristupačan s obzirom na imena koja dovodi i kao takvog treba mu zaželjeti sreću i opstanak, ali i napredak i rast s usputnim popravljanjem svojih manjih nedostataka putem.
Pročitajte 2. dio:
Prijašnji dani:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
