Zagrebačka kantautorica je na svom drugom studijskom albumu ‘Haze’ zaigrala na jednu drugu kartu i opet oduševila.
Irena Žilić unijela je znatne promjene u glazbeno ruho novog albuma „Haze“. Uvodnom „The Moon“ okrznula je noir Lane Del Rey, s „X“ podsjetila na rane dane Sheryl Crow, dok u „Little Daggers“ ‘probada’ poput Fione Apple, a opet cijeli album od devet pjesama plastično drži vodu kao jedna originalna zvučno-emotivna cjelina.
Mark Mrakovčić ne samo da popisuje produkciju u maniri jednog T Bone Burnettea, jer kao da je cijelo vrijeme pokušavao uhvatiti i snimiti i ono jedva čujno stvarajući iznimno zanimljiv ambijent u kojem Irenin glas dominira gotovo do neslućenih granica, već je odsvirao (i vjerojatno podosta toga aranžirao) sve instrumente na albumu koja kantautorica nije. Mrakovčić je doslovce audio side-kick ovog albuma kojeg je uradio zajedno s Irenom koja je jednu od najvećih promijena učinila i time što je akustičnu gitaru zamijenila električnom.
Pored toga što sve spomenuto funkcionira u bendovskim aranžmanima, producentski je jako dobro napravljena distinkcija; Irena Žilić nije ‘utopljena’ u de facto nepostojeći bend, već je okružena decentntnom pratnjom, čak i više nego na prethodnom albumu „Travelling“. Dakle, ruho je izmjenjeno, ali glavni kantautorski narativ ne samo da je ostao netaknut, već je i pojačan. Žilić je tim potezom proširila zvučnu paletu unutar koje djeluje, ostala u prvom planu i ponudila čak ogoljeniju sliku sebe kao autorice, a itekako je osjetan napredak, s tim što je na „Haze“ ne bi zamijenili s nekom britanskom, već američkom kantautoricom.
Njene balade su sušta suprotnost vremena u kojem su nastale. Kao da pozivaju da se osjeti koliko jedna minuta može trajati, koliko se misli u toj jednoj minuti može pokrenuti… stati sa svakodnevnom informacijskom histerijom, udahnuti, osjetiti strujanje zvuka i poslušati tekstove koji komuniciraju s unutrašnjim bićem. Zato ovaj album pruža vanvremenski osjećaj. Mogli bi ga uredno smjestiti i u period prije 20-30 godina, kao i u današnjicu u kojoj je nastao. Njegova meditativnost hipnotizira s jedne strane, a s druge otvara prostor doživljaju balada koji iako su ispletene minimalistički ipak nude čitave nizove senzibilnih gradacija koje okrunjuje posljednja „Pioneers“ koja bi se mogla okarakterizirati i kao himna sa zadrškom jer više prostora otvara mašti, a ne igra na neke prvoloptaške atribute.
Album „Haze“ je svojevrsno emotivno utočište, sigurna kuća, mjesto harmonije u kojem nisu u sudaru viskostilizirana estetika i ozračje topline doma.
Kad je kazano da bi ga se moglo smjestiti i u neke periode prošlosti, to je definitivno bilo izrečeno s mišlju o američkoj i britanskoj sceni. Jedini i najveći problem jest što za trenutne civilizacijske dosege geografskog i kulturnog prostora u kojem je nastao „Haze“ predstavlja nešto poput poruke u boci koja nam je nekako doplivala iz daleke budućnosti. Te pjesme će svakako vrtjeti neke formatirane domaće radio stanice, samo treba dočekati tamo neku 2037. godinu.
Ocjena: 9/10
(Cuckoo / Bandcamp, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
