Zagrebačka kantautorica je na svom drugom studijskom albumu ‘Haze’ zaigrala na jednu drugu kartu i opet oduševila.
Irena Žilić unijela je znatne promjene u glazbeno ruho novog albuma „Haze“. Uvodnom „The Moon“ okrznula je noir Lane Del Rey, s „X“ podsjetila na rane dane Sheryl Crow, dok u „Little Daggers“ ‘probada’ poput Fione Apple, a opet cijeli album od devet pjesama plastično drži vodu kao jedna originalna zvučno-emotivna cjelina.
Mark Mrakovčić ne samo da popisuje produkciju u maniri jednog T Bone Burnettea, jer kao da je cijelo vrijeme pokušavao uhvatiti i snimiti i ono jedva čujno stvarajući iznimno zanimljiv ambijent u kojem Irenin glas dominira gotovo do neslućenih granica, već je odsvirao (i vjerojatno podosta toga aranžirao) sve instrumente na albumu koja kantautorica nije. Mrakovčić je doslovce audio side-kick ovog albuma kojeg je uradio zajedno s Irenom koja je jednu od najvećih promijena učinila i time što je akustičnu gitaru zamijenila električnom.
Pored toga što sve spomenuto funkcionira u bendovskim aranžmanima, producentski je jako dobro napravljena distinkcija; Irena Žilić nije ‘utopljena’ u de facto nepostojeći bend, već je okružena decentntnom pratnjom, čak i više nego na prethodnom albumu „Travelling“. Dakle, ruho je izmjenjeno, ali glavni kantautorski narativ ne samo da je ostao netaknut, već je i pojačan. Žilić je tim potezom proširila zvučnu paletu unutar koje djeluje, ostala u prvom planu i ponudila čak ogoljeniju sliku sebe kao autorice, a itekako je osjetan napredak, s tim što je na „Haze“ ne bi zamijenili s nekom britanskom, već američkom kantautoricom.
Njene balade su sušta suprotnost vremena u kojem su nastale. Kao da pozivaju da se osjeti koliko jedna minuta može trajati, koliko se misli u toj jednoj minuti može pokrenuti… stati sa svakodnevnom informacijskom histerijom, udahnuti, osjetiti strujanje zvuka i poslušati tekstove koji komuniciraju s unutrašnjim bićem. Zato ovaj album pruža vanvremenski osjećaj. Mogli bi ga uredno smjestiti i u period prije 20-30 godina, kao i u današnjicu u kojoj je nastao. Njegova meditativnost hipnotizira s jedne strane, a s druge otvara prostor doživljaju balada koji iako su ispletene minimalistički ipak nude čitave nizove senzibilnih gradacija koje okrunjuje posljednja „Pioneers“ koja bi se mogla okarakterizirati i kao himna sa zadrškom jer više prostora otvara mašti, a ne igra na neke prvoloptaške atribute.
Album „Haze“ je svojevrsno emotivno utočište, sigurna kuća, mjesto harmonije u kojem nisu u sudaru viskostilizirana estetika i ozračje topline doma.
Kad je kazano da bi ga se moglo smjestiti i u neke periode prošlosti, to je definitivno bilo izrečeno s mišlju o američkoj i britanskoj sceni. Jedini i najveći problem jest što za trenutne civilizacijske dosege geografskog i kulturnog prostora u kojem je nastao „Haze“ predstavlja nešto poput poruke u boci koja nam je nekako doplivala iz daleke budućnosti. Te pjesme će svakako vrtjeti neke formatirane domaće radio stanice, samo treba dočekati tamo neku 2037. godinu.
Ocjena: 9/10
(Cuckoo / Bandcamp, 2017.)